Preobražaj patnje

Dragi ljudi!

Mnogi usvom životu bježe od patnje.. Kako li samo ružno zvuči ta riječ. Čak da se i krv ledi u žilama. 🙂

Nikome patnja nije draga i svakome je njegova bol najveća.

No, nije sve tako crno, ne radite se žrtvama, svakako da ce nam minus faze u životu nečemu naučiti. Ne bježite, svakako nam žele nešto pokazati i skrenuti našu pažnju na njene uzroke.

Budite hrabri i pročitajte vrlo mudar tekst o patnji 🙂

A SREĆA JE STVAR STAVA !

______________________________

Šri Aurobindo i Majka: “Potpuno isceljenje”

______________________________

Zašto postoji patnja ?

Majka: Zato što je to jedina vrsta vibracije koja može izvući Materiju iz njene inercije. Vrhunski Mir i Smirenost su izdeformirani i izobličeni u inerciju i tamas, a upravo zato što je ovo bila deformacija istinskog Mira i Smirenosti, nema razloga zašto bi se mijenjala. Izvjesna vibracija buđenja – ponovnog buđenja – je bila potrebna da bi se izašlo iz ovog tamas-a; nije mogla proći izravno u Mir. Nešto je bilo potrebno da prodrma tamas, a to se izvana prevelo kroz patnju. Govorim ovdje o fizičkoj patnji, zato što su svi drugi oblici patnje – vitalna, umna, emotivna patnja – uslijed pogrešnog rada uma, i ovi se mogu naprosto klasificirati kao Lažnost, ništa više. Ali fizička patnja mi daje dojam djeteta koje dobiva batine, zato što ovdje, u Materiji, Lažnost je postala neznanje; što će reći, nema loše volje – nema loše volje u Materiji, sve je inercija i neznanje … Ovo neznanje je svuda u stanicama, a ono je samo iskustvo – i iskustvo onoga što se prevodi u ovoj rudimentarnoj svijesti kao patnja – to se može probuditi, da potakne potrebu da se zna i da se liječi i težnju da se čovjek preobrazi ….

Kad je nešto narušeno u funkcioniranju – što će reći, umjesto da bude fleksibilno, spontano, prirodno, postaje bolni napor … tog trenutka se intenzitet težnje, zov pojačava desetostruko, postaje stalan. Teškoća je ostati u tom stanju intenziteta. Generalno sve pada nazad, ne bih rekla u pospanosti, ali u neku vrstu opuštenosti: stvari shvaćate olako, a jedino kad unutarnji poremećaj postane bolan intenzitet raste i postaje trajan. Satima – satima u nizu – bez slabljenja, zov, težnja, volja da se bude sjedinjen s Božanskim, da se postane Božansko, se održava na svom maksimumu. Zašto? Zato što je izvana postojalo to što se zove fizički poremećaj, patnja. Inače, kad nema patnje, povremeno se čovjek uzvine, onda padne natrag u opuštanje intenziteta; onda se drugi put još jednom uzvine … Tome nema kraja! To bi moglo nastaviti zauvijek. Ako želimo da stvari idu brzo (relativno brzo sukladno sa ritmom našeg života), ovo pucketanje bičem je neophodno. Uvjerena sam u to, zato što čim ste unutar svog unutarnjeg bića gledate na to s prezirom (po pitanju sebe). Ali onda, iznenada, kad dođe ova istinska Samilost Božanske Ljubavi, i kad čovjek vidi sve ove stvari koje se čine tako užasnim, tako nenormalnim, tako besmislenim, ova velika bol koja je na svim bićima i čak na svim stvarima … onda se rađa u ovom fizičkom biću težnja da se to ublaži, da se izliječi, da se ukloni. Postoji u Ljubavi, u njenom Porijeklu, nešto što se stalno prevodi kao intervencija Milosti: sila, slatkoća, nešto kao vibracija utjehe koja se širi posvuda, ali koju prosvijetljena svijest može usmjeravati, koncentrirati na neke točke. A upravo tamo, baš tamo sam vidjela istinsku uporabu misli koju čovjek može imati: misao služi kao neka vrsta kanala da se prenosi vibracija s mjesta na mjesto, gdje god da je neophodno. Ova sila, ova vibracija slatkoće je tu na statičan način na svijetu, pritišćući kako bi bila primljena, ali to je bezlična akcija. A misao – prosvijetljena misao, predana misao, misao koja više nije ništa do li instrument, koja više ne pokušava započinjati stvari, koja je zadovoljna time da je pokreće viša Svijest – služi kao posrednik da se uspostavi kontakt, odnos, i da se omogući ovoj bezličnoj Sili da “radi” gdje god da je neophodno, na točno određene točke. Moglo bi se reći bez ustezanja da nedaća uvijek sa sobom nosi svoj vlastiti lijek. Mogli biste reći da izlječenje svake patnje koegzistira s patnjom. Tako umjesto da vidite “beskorisnu”, “glupu” nedaću kao što to čovjek obično radi, vidite da napredak, evolucija koja je patnju načinila neophodnom – koja je njen uzrok i razlog za njeno postojanje – postiže namjeravani rezultat; i u isto vrijeme patnja biva izliječena, za one koji se mogu otvoriti i primiti.

Tri stvari – patnja kao sredstvo napretka, napredak i izlječenje patnje – su koegzistirajuće, istovremene; što će reći, ne slijede jedna drugu, dešavaju se u isto vrijeme. Ako, u trenutku kad preobražavajuće djelovanje stvori patnju, postoji u onome što pati neophodna težnja i otvaranje, lijek se prima u isto vrijeme i rezultat je totalan, potpun: preobražaj, s radom neophodnim da do njega dovede, i, u isto vrijeme, izlječenje od lažnog osjećaja koji je stvorio otpor. A patnju zamjenjuje … nešto što nije poznato na ovoj Zemlji, ali je srodno radosti, blagostanju, povjerenju i sigurnosti. To je nadosjećaj, u savršenom miru, i očito jedina stvar koja može trajati vječno. Ova analiza izražava vrlo nesavršeno ono što bi čovjek nazvao “sadržajem” Anande. Vjerujem da je to nešto što se osjetilo i doživjelo, djelomično i vrlo letimično, tijekom stoljeća, ali da se tek počinje koncentrirati i maltene konkretizira na Zemlji.

Majka: Govorili smo prije neki dan da su jedino njegovi prijatelji ti prema kojima se Bog ophodi oštro. Mislili ste da je to šala, ali to je istina. Jedino onima koji su puni nade, koji mogu proći kroz ovaj pročišćujući plamen, daju se uvjeti za dostizanje maksimalnog rezultata. A ljudski um je napravljen na takav način da to možete testirati. Kad vam se desi nešto krajnje neugodno, možete sebi reći: “Pa, ovo dokazuje da je vrijedilo truda, da mi se da ova teškoća, ovo dokazuje da postoji nešto u meni što može izdržati teškoću”, i primijetit ćete da umjesto mučiti sebe , vi ćete se radovati – bit ćete toliko sretni i toliko jaki da će vam čak i najneprijatnije stvari izgledati sasvim očaravajuće! Ovo je vrlo lak eksperiment koji mozemo napraviti. Koje god bile okolnosti, ako vaš um stekne naviku da na to gleda kao na nešto povoljno, to vam više neće biti neugodno. Ovo je vrlo dobro poznato: sve dok um odbija prihvatiti nešto, bori se protiv toga, pokušava to spriječiti, postoje mučenja, teškoće, oluje, unutarnje borbe i sve vrste patnje. Ali onog trenutka kad um kaže: “Dobro, ovo je ono što se mora dogoditi, ovo je ono kako će biti”, što god da se dogodi, vi ste zadovoljni. Ima ljudi koji su stekli takvu kontrolu uma nad svojim tijelom da ne osjećaju ništa.
***
Ako se možete  suočiti s patnjom s hrabrošću, izdržljivošću, nepokolebljivom vjerom u božansku Milost, ako umjesto da uzmičete od nje kad vam dođe možete ući u nju s ovom voljom, ovom težnjom da prođete kroz nju i pronaći svjetlosnu istinu, nepromjenjivo blaženstvo koje je u srži svih stvari, vrata bola su često izravnija, neposrednija od vrata zadovoljstva ili zadovoljenosti… Bol nas vraća dubljoj istini tjerajući nas da se koncentriramo kako bismo mogli podnijeti, da se suočimo s ovom stvari koja nas lomi. Bol je ono kroz koje čovjek najlakše vraća istinsku snagu, kad je čovjek snažan. Bol je ono kroz koje čovjek najlakše vraća istinsku vjeru, vjeru u nešto što je iznad i s onu stranu cijelog bola. … Tragati za patnjom i bolom je morbidan stav koji se mora izbjegavati; ali bježati od nje iz zaboravnosti, kroz površnu, lakomislenu kretnju, u duhu diverzije, je kukavičluk. Kad bol dođe, dolazi da nas nečemu nauči. Što brže učimo, to se više potreba za bolom umanjuje; a kad budemo znali tajnu, više neće biti moguće patiti, jer nam ta tajna otkriva razlog, uzrok, porijeklo patnje i način da prođemo s onu stranu nje. Tajna je izroniti iz ega, iz njegovog zatvora, sjediniti se sa Božanskim, utopiti se u Njemu, ne dopuštati ničemu da nas razdvoji od Njega. Onda, čim čovjek otkrije ovu tajnu i ostvari je u svome biću, bol gubi svoje opravdanje i patnja nestaje. To je svemoćan lijek, ne samo u dubljim dijelovima bića, u duši, u duhovnoj svijesti, već također i u životu i u tijelu. Nema bolesti, nema poremećaja koji može oduprijeti ako se ova tajna otkrije i sprovede u praksu ne samo u višim dijelovima bića, već  i u stanicama tijela. Ako čovjek zna kako naučiti stanice raskoši koja leži u njima, ako zna kako ih navesti da shvate stvarnost po kojoj postoje, koja im daje njihovo bivanje, onda one također ulaze u potpuni sklad, a fizički poremećaj koji je prouzročio bolest nestaje kao i svi drugi poremećaji bića.

Ali za to, ne smijete biti kukavički ili strašljivi. Kad vas fizički poremećaj napadne, ne smijete se plašiti, ne smijete bježiti  od njega; morate se suočite s njim s hrabrošću, smirenošću, pouzdanjem, sa sigurnošću da je bolest jedna lažnost i ako se okrenete sasvim, u punom povjerenju, s potpunom  šutnjom prema božanskoj Milosti, Ona će se skrasiti u stanicama, jer Ona je uspostavljena u dubinama bića, pa će i same stanice sudjelovati u vječnoj Istini i Blaženstvu.

—————————————————-

Ovo je pisano u bolnici, mojom lijevom rukom ( a dešnjak sam )  nakon druge teške operacije moje potpuno paralizirane desne ruke i šake : https://mornarius.wordpress.com/2012/01/13/hrabrost-snaga-suosjecanja-patnja-i-istine-o-patnji/