Hrabrost, snaga suosjećanja, patnja i istine o patnji

Povodom nedavnih jako teških fizičkih situacija, operacija itd. , neki su se pitali : Kako ja to tako hrabro prolazim ? Duboko u sebi sam znao odgovor, no ipak sam istraživao i čitao, kao i kontemplirao o temama koje su navedene u naslovu ovog posta. Jednostavno sam htio to što sam doživio, napisati, otipkati ovom lijevom rukom, a dešnjak sam.. Htio sam to objaviti, ostaviti trag i pokazati da se može ostati jak i pozitivan unatoč svemu onome , što je sada iza mene. 🙂  A veliki dio ne baš odabranog, teškog puta i neizvjesnosti me tek čeka.. Neka čeka.. !

“Hrabrost je kada činite ono čega se bojite. Ne može biti hrabrosti ako se ne bojite!” Eddi Rickenbacker

Ako se transformiranjem uma može ublažiti mentalna bol, kako se taj proces može primijeniti na fizičku patnju? Kako izdržati sakaćenje, gotovo nepodnošljivu bol? Ovdje možemo opet razlikovati dvije vrste patnje: fizičku bol, te mentalnu i emocionalnu patnju koju bol potječe.

Zasigurno postoji puno načina na koje možemo doživjeti istu bol uz veći ili manji intenzitet. Znamo da se, neurološki gledano, emocionalne reakcije na bol razlikuju od osobe do osobe, te da je značajan postotak osjećaja bola povezan s jakom željom da ga umanjimo. Dopustimo li tjeskobi da svlada naš um, i najbezazlenija će bol ubrzo postati nepodnošljivom.

Naša procjena bola ovisi i o našem umu. Um reagira na bol strahom, odbacivanjem, očajem ili osjećajem nemoći: stoga, umjesto da se podvrgnemo jednoj, privlačimo mnoštvo agonija.
Suočimo li se s tom idejom, kako onda možemo naučiti kontrolirati bol, a da ne postanemo njegovom žrtvom? Ako već ne možemo pobjeći od bola, bolje ga je prihvatiti nego odbaciti.

Bol traje, bez obzira jesmo li potišteni ili razvijamo otpornost i želju za životom: no, u drugom slučaju čuvamo naše dostojanstvo i samopouzdanje, i u tome je velika razlika. Postoje različite metode pomoću kojih to možemo postići.

Snaga suosjećanja

Metoda koja nam dopušta da se nosimo s emocionalnom, kao i fizičkom patnjom, povezana je s praksom suosjećanja. Suosjećanjem preuzimamo kontrolu nad vlastitom patnjom, koja je povezana s patnjom drugih ljudi mišlju da,, i drugi ljudi imaju slične probleme, ponekad i puno gore od mojih. Volio bih da se i oni mogu osloboditi svoje boli. “Nakon toga, naša nam bol više nije toliko nepodnošljiva i prestajemo se ogorčeno pitati: Zašto baš ja?”

No, zašto bismo namjerno razmišljali o tuđoj patnji kada poduzimamo ekstremne načine kako bismo izbjegli vlastitu patnju? Zar na taj način ne povećavamo vlastite probleme? Ne. Kada smo potpuno zaokupljeni samim sobom, postajemo ranjivi i podložniji smo zbunjenosti, nemoći i tjeskobi. No kada osjećamo snažnu empatiju s patnjom drugih ljudi, naše nemoćno mirenje sa sudbinom prelazi u hrabrost, depresija u ljubav, a ograničenost u otvorenost svima koji nas okružuju. Povećavanjem suosjećanja i dobrote, tih najviših pozitivnih emocija, razvijamo našu spremnost da umanjimo važnost vlastitih problema i olakšamo patnje drugih ljudi.

Četiri istine o patnji

Četiri istine o patnji, od kojih je prva Istina o patnji – ne samo vrsta patnje koja se moze vidjeti golim okom nego i one vrste koje su prisutne u suptilnijim oblicima.

Druga je Istina o uzrocima patnje – neznanju koje uzrokuje neobuzdanu želju, zlobu, ponos i mnoge druge misli koje truju naš život i živote drugih ljudi. Budući da se ti otrovi uma mogu ukloniti, Okončanje patnje – treću istinu – zasigurno je moguće postići. Četvrta istina je Put koji pretvara taj potencijal u stvarnost. Taj Put je proces uporabe svih dostupnih načina pomoću kojih možemo ukloniti osnovne uzroke patnje.

Ukratko, moramo:

Prepoznati patnju,
Ukloniti njen uzrok,
Okončati je
Tako da uvježbava put

O patnji:

Osmjeh je lijek ali i patnja je lijek. Ona je kao ispušni ventil za sve događaje oko vas. Ona vam pomaže da se spustite na razinu koju vaš um i vaše tijelo može prihvatiti. Sa njom odlaze viškovi energije koji vam ne trebaju, koji bi vas kočili u vašem napretku. Zato je ona lijek. Jer vam omogućava da ozdravite. I jednako je važna kao i smjeh. Bez nje bi bili zakinuti za taj osjećaj oslobađanja kada ona završi i ode. Kada se ponovo rodite u ovom životu gledajući na stvari i događaje oko vas jednim novim pogledom. Bez nje bi bili previše prazni jer samo smjeh ne može vam pružiti sve osjete po koje ste došli. I zato se oni izmjenjuju. Patnja i smjeh.
Ono što možete napraviti i sa čime možete olakšati je da ih prigrlite sa jednakom strašću, da ih izjednačite. Dajući im jednaku važnost vi uviđate koliko su vam oni potrebni i sa lakoćom obadvoje prihvaćate.
Jedna misao prije početka patnje može promijeniti i ubrzati cijeli postupak. Samo jedna misao, a to je «dobro mi došao učitelju». Jer to je ona, patnja – učitelj. Pokazuje vam kako osloboditi svoje osjećaje, kako se isprazniti pa ponovo napuniti i kako krenuti dalje. Kažete da poslije svake kiše dolazi sunce. Tako je sa njima, patnja, smjeh, patnja, smjeh …tvore ovaj naš život dajući mu važnost. Stavljajući ga u onaj kontekst u kojem ste ga i željeli na početku. I omogućavajući vam da ga prođete sa svim njegovim preprekama. Jači nego ikad.

Herman Hesse o patnji:

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time…