Fernando Pessoa : Knjiga nemira

A sada malo proze i pjesničke, mislilačke duše ..
Što reči o faci o kojoj je cijeli svijet pisao, što reći o boemu nad boemima. Što reći o piscu koji nije samo ključna osobnost moderne portugalske književnosti nego i svjetski pjesnik. Jedan od ponajvećih u prvoj polovici 20.st.  Što reći ?  Njegova djela će reći.. 🙂
Hvala vam boemi! Jer kroz vaše živote, kroz vašu posvećenost pisanju i bilježeju vaših raznoraznih misli u vašim djelima, lakše možemo razumjeti sve ono što jedna svjesna duša, koja traga za odgovorima, može i treba proći u jednom životu..

Gotovo do u nazad desetakak godina rad portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe bio je malo poznat, a ponovo ga je otkrilo nekoliko kritičara, većinom kroz snagu raznih prijevoda njegove Livro do Desassossego ili Knjige nemira, zbirke nedovršenih, tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti. Nepotpunost tih rukopisa načrčkanih na komadiće papira, stare kuverte, pozadine rukopisa i druga čudna mjesta – čine Pessou glavnom postmedernističkom osobnošću, a kovčeg čiji se sadržaj još katalogizira (sadržavao je oko 25.000 bilježaka).

Pessoina poezija prikladno je opisana kao središnje djelo portugalskog modernizma i već samo zato zaslužuje zakašnjelo priznanje. Ali Pessoa nije pisao samo pjesme. Njegov legendarni kovčeg sadržavao je mnoštvo raznovrsnih tekstova iz filozofije, sociologije, povijesti, književne kritike, te kratke priče, drame, rasprave o astrologiji i razne autobiografske osvrte. Ali uz uobičajena djela koja napiše pisac, Pessoa je jedinstven po tome što je pisao druge pisce i pjesnike. Njih je nazivao heteronimima, stvarajući termin koji bi se razlikovao od uobičajenog pseudonima. Pessoa nije samo pisao pjesme i prozu pod drugim imenom: različiti heteronimi koje je stvorio bili su pojedinci s vlastitom prošlošću, biografijom, osobnim karakteristikama i nezamjenjivim literarnim stilom.

Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i pokazala toliko različitih “lica” kao Pessoina KNJIGA NEMIRA. Zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže, pokazujući uvijek neku drugu “dušu”, a zanimljivo je da se to događa upravo s knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to moža nije slučajno? Ovo bi bila škrinja unutar škrinje, u kojoj autor kaotično ubacuje svoje svakodnevne senzacije, i u koju svakako treba zaviriti.

“Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.”

Uživajte..

——————————————

Naslov: Knjiga nemira 1 i 2 : sastavio Bernardo Suares pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu
Predmet: Dnevničko-memoarska proza – Portugalska književnost

Sloboda je moć izolacije. Slobodan si ako se možeš udaljiti od ljudi, a da te ne primorava tražiti ih ni potreba za novcem, ni nagon stada, ni ljubav, ni žudnja za slavom, ni radoznalost – nijedan od tih poriva koji ne mogu opstati u tišini i samoći. Ako ti je nemoguće živjeti sam, znači da si rođen kao rob.”

“Gotovo sam ubjeđen da nikad nisam budan. Ne znam da li ne sanjam kad živim ili ne živim dok sanjam, i nisu li san i život u meni dvije izmješane, ukrštene stvari čijim se medjusobnim prožimanjem obrazuje moje svijesno biće. Ponekad, usred aktivnog života u kome, kao i svi drugi ljudi, jasno sagledavam sebe, okrzne me neko čudno osjećanje sumnje; ne znam da li postojim, osjećam da je lako moguće da sam nečiji tuđi san, učini mi se, s gotovo tijelesnom opipljivošću, da bih mogao biti lik iz nekog romana, koji se kreće, nošen dugim valovima pripovijedačkog stila, kroz stvarnost jedne opštirne pripovijesti.

Zapazio sam više puta da pojedini likovi iz romana dobivaju za nas značaj koji nikad ne bi mogli dostići naši poznanici i prijatelji, oni koji s nama pričaju i koji nas slušaju u vidljivom i stvarnom životu. I zato mi se javi, kao u snu, pitanje nije li sve u ovom svekolikom svijetu samo naizmjenični niz snova i romana, poput malih kutija u većim kutijama koje su, opet, umetnute u druge, još veće – nije li sve samo jedna priča sazdana od mnoštva priča, kao u „Tisuću i jednoj noći“, koja se raspliće i razmotava, lažljiva, u vječitoj noći.

Ako mislim, sve mi izgleda besmisleno; ako osjećam, sve mi izgleda čudno; ako želim, ono što želim skriveno je negdje duboko u meni. Uvijek kad se nešto pokrene u meni, uviđam da to nisam ja pokrenuo. Ako sanjam, samom sebi ličim na nešto što drugi pišu. Ako osjećam, ličim na platno koje drugi slikaju. Ako želim, imam utisak da su me utovarili u kamion kao nekakvu robu i da se vozim, kao po vlastitoj volji, prema nekom mjestu na kome uopče ne želim biti, barem ne prije no što do njega stignem.

Sloboda je moć izolacije. Slobodan si ako se možeš udaljiti od ljudi, a da te ne primorava da ih tražiš ni potreba za novcem, ni nagon stada, ni ljubav, ni žudnja za slavom, ni radoznalost – nijedan od tih poriva koji ne mogu opstati u tišini i samoći. Ako ti je nemoguće živjeti sam, znači da si rođen kao rob. Možeš posjedovati najviše vrline duha i duše, a ipak ostati rob – otmjeni rob ili inteligenti sluga – svejedno, ali nećeš biti slobodan. I to nije tvoja tragedija, jer tragedija što si se rodio takav ne tiče se tebe nego samo Sudbine. Ali teško tebi ako te breme života primora da postaneš rob. Teško tebi ako si rodjen slobodan, kadar da budeš samom sebi dovoljan i da se odvojiš od ljudi, a onda te siromaštvo prinudi živjeti sa drugima. Tada je to zaista tvoja tragedija, tragedija koju svuda nosiš sa sobom.

Roditi se slobodan, to je najveća ljudska veličina koja uzdiže bijednog isposnika iznad kraljeva pa čak i iznad bogova, koji su sami sebi dovoljni zato što su silni a ne zato što su prezreli silu.

Smrt je oslobađanje jer umrijeti znači nemati više potrebu ni za kim. Nesretni rob biva oslobodjen, silom, svojih zadovoljstava, svojih nedaća, svog života željenog i viječnog. Kralj biva oslobodjen od svojih posjeda, kojih se nije želio odreći. One koje su se razbacivale ljubavlju bivaju oslobodjene opčeg divljenja koje su obožavale. Pobjednici bivaju oslobođeni svojih pobjeda kojima su posvetili život.

Zato smrt oplemenjuje i odijeva u neviđene, raskošne halje to jadno besmisleno tijelo. Jer to je sad tijelo slobodnog čovjeka, bez obzira što on to nije htio biti. Jer to više nije tijelo roba, iako je taj rob plačući izgubio svoje ropstvo. Kao što neki kralj čija je najviša slava njegova kraljevska titula može biti smiješan kao čovjek, ali je veliki po tome što je kralj, tako i mrtvac može biti izobličen, ali je veliki zato što je slobodan.

Zatvaram, umoran, krila mojih prozora, isključujem vanjski svijet i uživam, na trenutak, u slobodi. Sutra ću ponovo biti rob; ali sada, sam samcijat, bez potrebe za bilo kim, jedino strepim da me nečiji glas ili prisustvo ne prekinu dok raspolažem svojom malom slobodom, trenucima uzvišenosti. Na stolici, zavaljen, zaboravljam život koji me tišti. Ne boli me više, izuzev što me je bolio.


Mudar je onaj ko monotono živi, jer u takvom životu i najsitniji dogadjaj ima draž čarolije. Za lovca na lavove, poslije trećeg lava, lov gubi čar pustolovine. Za mog monotonog kuhara svaka ulična tuča poprima razmjere jedne skromne apokalipse. Za nekoga tko nikad nije napuštao Lisabon, vožnja autobusom do Benfike predstavlja putovanje do ruba beskraja, a ako jednog dana ode i do Sintre, imati će utisak da je otputovao na Mars. Putnik koji je obišao cijelu zemaljsku kuglu, poslije pređenih pet tisuća milja ne osijeća čar novine jer nailazi samo na nove stvari; na svakom koraku nešto novo, starost viječite novine, ali apstrakni pojam novine je ostao na dnu mora, poslije drugog susreta s nečim novim.

Čovjek, ako je obdaren istinskom mudrošću, može uživati u prizoru čitavog svijeta sjedeći u svom naslonjaču, pa čak i ako ne zna čitati, pa čak i ako ni sa kim ne razgovara. Dovoljno je da upotrijebi čula i dušu koja ne zna za tugu.
Mogu zamišljati da sam sve, jer nisam ništa. Da sam nešto, ne bih mogao zamiušljati. Pomoćni knjigovođa može sanjati da je rimski imperator; Kralj Engleske to ne može, jer je Kralj Engleske lišen mogućnosti da bude, u snovima, neki drugi kralj, osim onog koji jeste. Njegova stvarnost ne dopušta mu sanjati.

Došao sam danas, iznenada, do jednog apsurdnog i točnog zaključka. Najednom mi je sinulo pred unutarnjim očima da nisam nitko. Nitko, apsolutno nitko. Kad je ta munja bljesnula, tamo gdje sam pretpostavljao da se prostire grad, pružala se pusta ravnica, a sablasna svijetlost koja me je pokazala meni samom, nije obasjala nebo iznad nje.

Ja sam predgrađe neke varoši koja ne postoji, opširno tumačenje jedne knjige koja nikad nije napisana. Nisam nitko, nitko. Ne znam osjećati, ne znam misliti, ne znam željeti. Ja sam lik iz romana koji tek treba napisati, lik koji lebdi, prozračan i raspršen još prije svog postojanja, izmedju snova nekog stvorenja koje me nije znalo osmisliti

A ja, onaj istinski ja, ja sam središte svega toga, jedno središte koje postoji jedino po zakonima geometrije ponora – ja sam ništa oko kojeg se taj vrtlog kovitla samo zato da bi se kovitlao, samo zato što svaki krug mora imati središte. Ja, onaj istinski ja, ja sam bunar bez zidova, ali s memlom zidova, centar svega oko čega ničega nema.

2 thoughts on “Fernando Pessoa : Knjiga nemira

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s