Vesna Parun: Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem

Hvala vam pjesnici boemi..

__________________________________

„Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.“

„Bijah stijena koju ispiru kiše, jedro kojim se vihor igra, stablo o koje se gromovi otimlju, šuma gdje tumaraju lovci…“

„Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem…“

„O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom…“

„Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen…“

„Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine.“

„Moje su ruke koliba od pruća usred brze vode.“

„Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: „Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama…!“

Jer ptica nije troma kao čovjek (…) daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav…

Ne kaže joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu…!”

Jer ptica nije površna kao čovjek (…) ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.

…A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu… “

_________________________________________________

Stotinjak kutija i vreća te nekoliko kovčega, zatvorenih i zapečatiranih, svjedoče o postojanju i življenju jedne od naših najvećih pjesnikinja, Vesne Parun. Najosebujnija umjetnica poslije Drugog svjetskog rata, rodila se 10. travnja 1922. godine, na Zlarinu, otoku koji posjeduje iznimnu ljepotu svuda kuda nam seže pogled. Nasuprot toj prirodnoj čaroliji u kojoj je stasala, njezin život je bio toliko opor, grub i nesretan, da je velika pjesnička heroina iz njega iznjedrila samo blijede uspomene i stihove. Razgalila nam je svoje srce i intimu s potpunim povjerenjem, čisto i nevino poput djevojčice. Ganutljivo i iskreno, pisala je o svojim najdubljim tajnama – odbačenosti, razočaranosti, nemajčinstvu i gubicima. Ona je pjesnikinja profinjene i suptilne senzualnosti s blagim prizvukom erotike u čijim se stihovima, poput ptičica, skrivamo onda kad osjećamo i živimo isto. Tada se poistovjećujemo sa stihovima, s tugom i čežnjom zbog ljubavnog bola, a ostajemo posramljeni i zadivljeni nad njezinim altruizmom, ganutljivom odricanju u ime ljubavi. O ovom najljepšem i božanskom dijelu čovjeka koji nečujno prebiva u svakome od nas, ona je napisala na tisuće stihova. Nikad tendenciozna u svom izričaju, Vesna Parun dopuštala je da to sjeme koje je s majčinskom ljubavlju sadila nikne onda kada nam se sunce iznenada ugasi, dok u suzama čekamo prvi drhtaj zore ili pak dok osjećamo miris voljene osobe još dugo nakon njenog odlaska. Tada nam se čini kako je pjesma živi entitet i mi je grlimo svojom ljubavlju, ushićeni njezinim mirisom, opijeni trenutkom u kojem se kupamo u osobnoj boli.

Najveći i najpravedniji učitelj je naša proživljena bol. Ona nas oblikuje i priprema za velika djela, za sućut, za odricanje i bezuvjetnu ljubav. Ona, koju nisu dovoljno voljeli, priznavali i isticali, pokazala je, makar svojim stvaralaštvom kojeg uvijek nastojimo odvojiti od autora, da je opraštanje temelj života. Na tome smo joj neizmjerno zahvalni. U svom privatnom životu znala je biti vrlo ogorčena, ratoborna i svadljiva. Sa svojim najbližima razišla se odmah po maminoj smrti. Bolest ju je sve više udaljavala od ljudi, povlačila se i davala do znanja kako je svoja, neukrotiva i nepotkupljiva. Prestrašena, već u najranijem djetinjstvu vidjela je zlo i ratna zgarišta, osjetila nadnaravni entuzijazam poratnog perioda u slobodnoj ali opustošenoj zemlji, davala sebe bezrezervno u gradnji novih pruga što će spajati mnoga srca i svo vrijeme zanosno pjevala. Zbirka „Zore i vihori“ (1947.) njen je prvijenac s kojim je zaokrenula smjer novijeg hrvatskog pjesništva i od tada, nažalost, datira nerazumijevanje kritike i javnosti. U tom, uglavnom muškom i surovom društvu u kojem je stasala, njezina razotkrivena i nadasve iskrena poezija nailazila je na porugu i prijekor. Odisala je mirisom puti i razbludom onima koji se nisu usudili o osjećajima govoriti. Zbirku „Pjesme“ (1948.) napisao je jedan dio nje da bi zatim, nezadovoljno, zašutjela narednih sedam godina. Provalilo je njezino biće svom snagom i čistoćom, 1955. godine, s „Crnom maslinom“, „Pusti da otpočinem“ (1956.), „Vidrama vjerna“ (1957.), „Koralj vraćen moru“ (1959.) i mnogim drugim snažnim i moćnim knjigama. U svom plodnom i bujnom opusu mjesto su našle i brojne zbirke pjesama za djecu („Patka Zlatka“, „Tuga i radost šuma“…), četiri drame („Marija i mornar“, „Apsirt“…) kao i prozna djela „Pod muškim kišobranom“ (1987.) ili „Noć za pakost – moj život u 40 vreća“ (2001.).

Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz poraza. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik u Studentskom gradu, u Dubravi, u Badelovoj ulici broj 15 (danas Vile Velebita), sve do 2000. godine. U Stubičke Toplice došla je najviše zbog zdravlja, ali napuštena i sama umrla je 25. listopada 2010. godine. Za života, Vesna Parun primila je brojne nagrade i priznanja među kojima se ističu: nagrada „Tin Ujević“ iz 2003. godine za zbirku soneta „Suze putuju“ i Europska književna nagrada 2010.godine.

Zanimljivo:

– svoju najslavniju pjesmu “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, Vesna je navodno posvetila kolegi pjesniku Juri Kaštelanu, odnosno, njegovoj supruzi i glumačkoj divi Nadi Subotić

– život u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u Dubravi, koji je često bio bez vode i grijanja

– iako je bila dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Parun se buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje vladaju tom institucijom

– u jednom od najpoznatijih intervjua, onom koji je dala novinarki Nadi Mirković, prije više od desetljeća, pjesnikinja je grad Zagreb okarakterizirala kao svog “mrtvozornika”, dok je isto tako izjavila kako mrzi kada ju nazivaju “poetesom”

2 thoughts on “Vesna Parun: Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem

  1. Vesna Paru posvetila je “Ti koja imaš nevinije ruke” ženi Pjera Breškovića, s kojim je bila u vezi 17 godina. Pokušala je suicid, bila na psihijatrijskom liječenju, a njezina cimerica iz bolnice nagovorila ju je da ne šalje pjesmu novoj ženi već da ju objavi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s