Jazz

Jazz glazba (eng. jazz) je glazbeni stil nastao početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, te se drži za jedini autohtono američki žanr. Jazz je tjekom XX. stoljeća prošao kroz mnoge promjene. Najprije se svirao u barovima i bordelima u predgrađima New Orleansa i drugih gradova. Dugo je bio plesna glazba koju su osuđivali zbog isticanja erotičnosti. Od četrdesetih godina nastaju novi stilovi namijenjeni slušanju. Danas se jazz sluša u koncertnim dvoranama, jazz klubovima, ali i uči na jazz akademijama. Jazz nije više glazba za masovnu publiku, već glazba za uži krug slušatelja, za profinjenu manjinu.

Porijeklo

Što se tiče samog podrijetla riječi “jazz” povjesničari nisu suglasni. Prema raznim tumačenjima, termin je, s jedne strane iskovan u buci barskih razgovora, s druge strane proizišao iz imena izvjesnog Jasbo Browna. Ostali mu pripisuju čisto francusku etimologiju: jazz dolazi od riječi “Jaser” (brbljati) – radi se o razgovoru, među instrumentima. Po antropologu Bomemanu “jazz” ima čisto seksualno značenje i proizlazi iz jednog zapadnoafričkog dijalekta. Oko 1916. godine, pojavljuje se arhaični oblik “jass” koji je još samo riječ u modi, ne veće važnosti nego što su to razni nazivi koje sebi pridaju sinkopirani orkestri do današnjih doma (kao “jug band”, “spasm band” itd.). Tijekom čitave povijesti te glazbe rađaju se tako kratkotrajni nazivi. Vidjet ćemo kasnije pojavu “hot music”, “swing music”, “bop”, “cool” – za razliku od svih tih termina, jazz je ostao na margini mode, kako bi u svojoj cjelovitosti označio izvjesnu glazbu.

Glazbene značajke jazza

Osnovna značajka jazza je improvizacija, no sav jazz nije improvizacije već se sastoji od zadanih i improviziranih dijelova. Jazz improvizacija najčešće ima oblik teme s varijacijama. Tema je najčešće neka popularna pjesma od 32 takta. Temeljni harmonijski uzorak od 32 takta zove se korus. Improvizator varira izvornu melodiju mijenjajući joj visinu i ritam. Neke varijacije mogu biti slične originalnoj temi, dok se druge od nje bitno udaljavaju. Tijekom vremena se improvizacija razvijala. Ona je bila glavni element afričke i afro-američke glazbe te se u početku izvodila na način call and response tj. način kod kojega se izmjenjuju pojedinac i grupa. Kod rane blues glazbe isto je bio način call and response, ali se u njoj improvizirao i tekst. U New Orleans jazz stilu glazbenici su naizmjenično improvizirali melodiju, dok u swingu improvizacija je svedena na minimum jer big bandovi sviraju isključivo napisanu glazbu.

Tri najznačajnije ritamske značajke jazza su sinkopirani ritam, sloboda izvođenja i stalan ritmički puls. Jazz glazbenici su imali slobodu izvođenja tj. mogli su usporavati ili ubrzavati ritamske figure. Mjera jazz-skladbi je četverodobna, s čestim naglascima lakih doba – druge i četvrte. Kako se jazz improvizacija razvijala ritam je postajao sve nepravilniji i složeniji. U ritmu je najveći dio crnačkog utjecaja na jazz.

Jazz melodije isto su tako fleksibilne kao i ritam. U početku se upotrebljavala europska dijatonska ljestvica nešto izmijenjena crnačkim sistemom skala tzv. blues ljestvica. Kasnije se zvuk oslobađa pa primjerice u free jazzu glazbenici odbacuju zadani tonalitet. Jazz glazbenici također traže veću izražajnost i individualnost zvuka. Individualnost zvuka se postiže posebnim načinima sviranja koji uključuju blue notes, uporabu vibrata i glisanda . Tonska građa jazza je durska ljestvica sa sniženim 3., 5. i 7. stupnjem.

Jazz najčešće svira mala grupa – combo od 2 do 8 izvođača ili velika skupina –big band od 10 do 15 izvođača. Temelj izvođačkog sastava je ritamska sekcija koja se najčešće sastoji od klavira, kontrabasa, udaraljki, ponekad bendža ili bas gitare. Solistički instrumenti su: kornet, trublja, saksofon (sopran, alt, tenor, bariton), klavir, klarinet, vibrafon, trombon i dr. Svakom bilo većem ili manjem sastavu svojstvena je solistička postava. Princip sviranja nije stvaranje homogenog zvuka, već naprotiv isticanje razlika u instrumentalnim bojama. Svaki veliki solist ima svoj individualni nezamjenjivi ton. Limeni puhači mogu stvarati zanimljive boje uporabom različitih prigušivača – sordina . To su: obični sordino, torpedo sordino i lončasti sordino. Bogatstvo zvukovnih boja postiže se i spajanjem različitih instrumenata, bilo solističkih ili u skupinama. Ansambli pojedinih stilova razlikovali su se po broju i vrsti instrumenata, kao i po pripadnosti pojedinog instrumenta ritamskoj ili melodijskoj sekciji. Važniji instrumenti starijeg stila bili su trublja (kornet) i klarinet, koji je kasnije izgubio na važnosti. Bubnjevi se u doba be-bopa obogaćuju serijom afro-kubanskih instrumenata. Gudači, osim violine i kontrabasa, nisu imali važnije uloge. Gitara, nekad u ritamskoj grupi, danas pripada pretežno melodijskoj grupi. U be-bopu se melodijski instrumenti, truba i saksofon, ponekad pridružuju ritamskoj skupini. Ponekad u jazz-band ulaze i oboa i flauta. Klasična postava instrumenata se u novije vrijeme obogaćuje nizom novih rijetkih instrumenata, posebno iz folklora raznih zemalja. Tako se u free jazu koriste alpski rog, sitar, frule i različite udaraljke. Uz njih se susreću i instrumenti s električnim pojačalima, kao što su gitara, kontrabas, klavir i vibrafon, pa trublje i saksofoni.

Glazbala

Centralni instrument jazz ansambla je bubanj s pomoćnim udaraljkama.

Sa:

  • klavirom
  • gitarom
  • kontrabasom

on čini ritam sekciju.

Osobito se koriste puhački instrumenti :

  • saksofon
  • klarinet
  • truba
  • trombon
  • flauta
  • oboa
  • rog
  • vibrafon

Formacije

Veličina sastava varira od trija do punog simfonijskog orkestra koji onda dobije pridjev “Jazz”. U Jazz orkestru svaki instrument može imati ulogu solista, služi se pisanim aranžmanima,a improviziraju samo pojedini solisti.

U malim sastavima improviziraju svi instrumenti na zadanu temu.

Veliki izvođači

Velikoj popularnosti i univerzalnosti jazz glazbe doprinijeli su ne samo heterogeni elementi njenog umjetničkog izraza, nego i sami njeni propagatori, izvođači koji su po nomenklaturi veliki virtuozi na svojim instrumentima.

     

Louis Armstrong                  Chet Baker                    John Coltrane

      

Miles Davis                        Duke Ellington            Dizzy Gillespie

      

Benny Goodman        Billie Holiday (Lady Day)     Thelonious Monk

     

Charlie Parker             Oscar Peterson                  Django Reinhardt

        

Ella Fitzgerald               Wynton Marsalis                Glenn Miller

Podvrste (struje) jazza

  • Swing

Swing jazz je stil koji se pojavljuje u prvoj polovici 20. stoljeća i traje od 1930. – 1945. godine. Swing je ponajprije poznat po čvrstoj ritam sekciji, onda umjerenom ili brzom tempu i sinkopiranom ritmu. Swing jazz je bio stil namijenjen masovnoj publici.

Swing je svirao veliki izvođački sastav – big band. Sastav je imao 15 članova okupljenih u tri sekcije: saksofoni, limeni puhači (trublje i tromboni) i ritam sekcija (klavir, udaraljke, gitara i kontrabas). Big bandovi su se posebno ponosili osobitošću i prepoznatljivošću zvuka, koji je podjednako ovisio o dobrom aranžmanu i o vrsnim sviračima. U swingu jazz saksofon postaje jedan od najvažnijih instrumenata. U swingu nema više skupnih improvizacija, nego se sastav isključivo oslanja na napisanu partituru. Solo improvizacije su i dalje pristune, ali su kraće. Sa swingom aranžer postaje središnja osoba jazza te glazbena naobrazba postaje neophodna.

Najpoznatiji glazbenici swing stila su: Duke Ellington, Count Basie, Glenn Miller i Benny Goodman. Njihovi orkestri su bili tijekom tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća jednako popularni kao rock-grupe pedesetih godina.

Najpoznatije pjevačice swinga su bile: Billie Holiday, Sarah Vaughan i Ella Fitzgerald.

  • Dixieland

Dixieland (New Orleans Jazz) je prvi stil u džezu koji dobiva naziv po gradu u kojemu je nastao. Stvorili su ga crni i kreolski glazbenici ujedinjujući elemente bluza i ragtimea s tradicijom puhačkih orkestara.

Sama riječ jazz pojavljuje se s ovim stilom, kada je nastala prva snimka Original Dixieland Jazz Banda. Ploča je prodana u više od milijun primjeraka i emitirale su je brojne radijske postaje. Ključne osobe za razvoj stila su bile: Buddy Bolden (kornetist), Freddie Keppard (kornetist), Joe Oliver (trubač), Kid Ory (trombonist) i Papa Jack Laine(bubnjar). Stil se kasnije proširio diljem Sjedinjenih Država, a nova središta su postali Chicago i New York.

New Orleans se smatra kolijevkom džeza. Na prijelazu stoljeća bio je glavna luka i veliki kulturni i trgovački centar kozmopolitskog karaktera. Različita populacija je obuhvaćala Afrikance, Francuze , Španjolce, Kreolce, Portugalce, Talijane i Engleze. Različitost populacije odražavala se u bogatom glazbenom životu. U to vrijeme New Orleans je imao operu i njegovao je simfonijsku, komornu glazbu, folk, popularnu, plesnu, crkvenu glazbu svih vrsta. Bio je to najglazbeniji grad tadašnje Amerike.

Tipični New Orleans Jazz izvodila je mala grupa, combo, od 5 do 8 svirača. Osnovna značajka stila je grupna improvizacija. Glavna melodijska glazbala bili su trublja, klarinet, trombon, koji su istodobno improvizirali različite melodije. Njih je podržavala ritam sekcija (gitara ili bendžo, kontrabas ili tuba, klavir i bubnjevi). Teme improvizacija često su bile poznate melodije marševa, crkvenih pjesama, ragtimea ili bluesa.

Najpoznatiji glazbenik New Orleans džeza je Louis Armstrong.

  • Be-bop

Bebop ili samo bop je jedna od inačica jazz glazbe, koju karakterizira brzi ritam i improvizacija na osnovu harmonijske strukture skladbe, a ne na melodijskoj liniji. Početci bebopa vežu se uz početak drugog svjetskog rata, ranih 1940. – tih. Najpoznatiji jazz glazbenici bebopa bili su: saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzy Gillespie i pijanist Thelonious Monk.

Ploča Coleman Hawkinsa iz 1939. Body and Soul izvršila je presudan utjecaj na rađanje bebopa. Udarna skladba ove ploče, postala je vrlo popularna ali ono što je bilo puno značajnije iz današnje perspektive je da je tom pločom Hawkins je postao uzor mnogim mlađim jazz glazbenicima, a najznačajniji od njih bio je Charlie Parker, iz Kansas Citya.

Početkom 1940. -tih, mlađi jazz glazbenici počeli su tražiti nove izražajne mogućnosti i buniti se protiv ustaljenih oblika swing glazbe razvijene 1930.-tih. Prevratnici poput; Dizzy Gillespiea, Charliea Parkera, Buda Powella i Theloniousa Monka bili su oduševljeni solističkom slobodom prijašnjih generacija koje su osobito izražavali pijanisti; Art Tatum i Earl Hines, tenor saksofonisti Coleman Hawkins i Lester Young i trubač Roy Eldridge. Naglašavanjem tog načina sviranja došli su do nove glazbene forme bebopa.

Bebop se glazbeno drastično razlikovao od predhodnog swing razdoblja, brzim ritmom, asimetričnim glazbenim frazama, složenim melodijama i ritam sekcijom koja je dobila posve novu i puno značajniju ulogu od toga da samo drži glazbeni tempo. Ova glazba bila je potpuno različita od laganih plesnih ritmova i milozvučnih akorda velikih swing orkestara Bennya Goodmana i Glenna Millera, nervozna, istrzana, ali je oduševila ljubitelje jazz glazbe. Veliki swing orkestri su imali jasne glazbene aranžmane, dok su bebop glazbenici bili puno slobodniji i skloniji improvizaciji. Većina bebop glazbenika posjedovala je sjajnu izvođačku tehniku. Glazbenici više ne improviziraju varirajući samo melodiju, nego stvaraju slobodne, virtuozne improvizacije na zadani harmonijski oblik. Još jedna novost koja se javlja u bebopu je jam session. To je slobodno, spontano improviziranje glazbenika za osobni užitak, obično bez šire publike.

Bebop skladbe su izvodili manji sastavi, a bile su namijenjene pažljivom slušanju. Uobičajeni bebop kombo sastav imao je; saksofon, trubu, kontrabas, bubnjeve, i pianino. Ovakav tip malog sastava imali su tada vrlo popularni; Charlie Parker (saksofonist) i Dizzy Gillespie (trubač). Ovaj tip malog ansabla, ponekad je pojačavan dodatnim saksofonistom, gitaristom ili drugim duhačima, poput trombona i vrlo rijetko nekim gudačim instrumentom.

Sredinom 1950.-tih jazz glazbenici (Miles Davis i John Coltrane i mnogi drugi) počeli su koristiti glazbene fraze izvan standardnog bebop riječnika i tako ga prošili. Pored njih su i ostali jazz glazbenici eksperimentirali sa bebopom i tako je došlo do; “cool jazza ( ili West Coast jazza), modal jazza, pa do najnovijih inačica; free jazz-a i novih avangardih formi jazz glazbe.

  • Hard-bop

Izraz„Hard Bop“ obuhvaća raznovrsnost jazz
stilova razvijenih tokom polovice 1950-ih i 60-ih. sa čvrstim korjenima u Bebop
tradiciji, Hard Bop počeo je razvijati intenzivniji ritmički način izvođenja sa
utjecajima  Bluesa i Gospela. Do polovine 1950-ih, Hard Bop muzičari počeli su
iskakati iz standardnih formata Bebop-a koristeći popularne melodije kao
sredstvo za improvizaciju, svirajući vatrenim tempom. Oni su također stvorili
originalne kompozicije koje su se odlikovale raznolikošću tempa i emocija.

Takva raznolikost vodila je do razvoja klasičnih pjesama kao što su „Joy Spring“
Clifford Brown-a, „Blues March“ Benny Golson-a, „Moanin’“ Bobby Timmons-a i
„Work Song“ Cannonball Adderley-a. Muzičari među kojima su Sonny Stitt, Sonny
Rollins, J.J. Johnson, Miles Davis i John Coltrane razvili su njihov Hard Bop
stil iz ranijih iskustava kao Bebop-era. Basista Charles Mingus, kao i pijanista
Horace Silver i orguljaš Jimmy Smith bili su također inspirirani Soul muzikom Ray
Charles-a i Gospel pevačice Mahalie Jackson, razvijajući funky stranu Hard
Bop-a. Nasuprot pristupu u stavu većine bijelih Cool muzičara na zapadnoj obali,
Hard Bop je evoluirao među Afro-američkim muzičarima i reflektirao iskustvo crne
populacije u istočnim gradovima uključujući New York, Philadephia i Detroit.
Uvodeći ritmove koji su vukli korjene iz tradicionalne afričke muzike, bubnjari
kao što su Max Roach i Art Blakey ponovo su ustanovili bubanj kao okosnicu ovog
stila.

Termin „Post Bop“ postao je oznaka za muziku koja je iznikla iz Hard Bop perioda. Uvodeći mnoge od karakteristika Hard Bop-a, Postbop je također uključivao istraživanje unutar oblasti Avant Garde-a. Charles Mingus kombinirao je Bluz i Gospel stilove sa Avant Garde improvizacijama muzičara kao što je alt saksofonista i bas klarinetista Eric
Dolphy. Popularnost Hard Bop-a nastavila je biti utjecajna sila u pravcu jazza
1950-ih. Danas se tradicija nastavlja sa muzičarima kao što su tenor
saksofonista Michael Brecker i alt saksofonista Donald Harrison.

  • Cool jazz

Cool jazz se javlja krajem četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, sličan je be-bopu, ali mirniji, suzdržan i manje emocionalan. Nazvan je cool jazz, kao suprotnost hot jazzu koji je označavao ranije stilove. Stil nastaje u New Yorku gdje dolaze bijeli glazbenici iz Kalifornije. Oni donose nove poglede na glazbu te stvaraju bendove s crnim glazbenicima. Stil je postao označen zvukom Lestera Younga i Milesa Davisa.

Izvođači cool jazza svirali su mekšim tonom i s manje vibrata, ne težeći snažnijim zvukovnim dojmovima. Djela su bila duža nego u bebopu i pod većim utjecajem suvremene umjetničke glazbe. Katkad su rabili i nova glazbala u jazzu (rog, flautu, violončelo). Koristili su i nove mjere, dotad neuobičajene u jazzu kao 3/4, 5/4 i 7/4.

Na neke cool jazz glazbenike, kao na Modern Jazz Quartet i Dave Brubeck Quartet, vidljivo je utjecala europska klasična glazba, osobito polifona djela J. S. Bacha.

  • Free jazz

Free jazz se javlja krajem 50-tih godina XX. stoljeća i razbija tradicionalni oblik improvizacije. Pokret se temeljio na potpuno slobodnoj improvizaciji. Glazbenici koji sviraju free jazz stilom odbacuju zadanu melodiju, harmoniju, oblik i ne koriste zadanu građu iz tonaliteta. Zvuk je često agresivan, glasan i disonantan.

Prve snimke snimaju grupe Inituition i Digression pod vodstvom Lenny Tristanoa. Probijanje stila počinje sredinom pedesetih godina snimkama Ornettea Colemana (Something Else i Tomorrow is the question) i prva dva albuma Cecila Taylora (Jazz advance i Looking ahead). Stil postiže najveću slavu kad Ornette Coleman dolazi u New York i izdaje albume “The shape of jazz to come” i “Change of century”.

Dva najznačajnija predstavnika su: Ornette Coleman i John Coltrane. Drugi glazbenici koji su djelovali su: Sun Ra, Charles Mingus, Jackie McLean, Cecil Taylor, The Jimmy Giuffe Trio, Chico Hamilton.

  • Jazz fuzija

Jazz fuzija (eng. Jazz fusion), jazz rock ili fuzija glazbeni je žanr iz 1960-ih koji ujedinjuje jazz improvizaciju sa zvukom električne gitare i čvrstim ritmom rocka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s