Stigla je sanjiva sezona. Sezona Boga Mora i njegovih igri bez granica. Evo je, iza sezone vjetrovitog Vodonoše, ženskog mjeseca karnevala i ljubavi u kojoj se naziru i slave velji dani. Stigla je duboka.. Kao da ništa drugo nije važno.
Moj dragi ćaća bio je Riba i pravi morski vuk.. Na ovaj svijet je došao baš uoči ove sezone, na rođendan svoje majke. A s ovog svijeta je otišao samo jedan dan iza svog rođendana. Jednog ribljeg korizmenog dana u veljači, sa suncem u svom znaku. Samo 5 mjeseci nakon odlaska njegove majke.. i moje babe.. Samo sedam dana iza moga rođendana.. I kao da ništa drugo nije važno.
Jučer su mi ukrali biciklo. Staro biciklo. Na njemu sam jedne jeseni jedva ostao živ i opet se rodio, pun vidljivih ožiljaka, pa zato imam rodjendana dva. I od tog drugog, ništa više nije isto, niti važno..
Jučer, sezone mi ove, je otišao i meni najdražih suvremenih pjesnika Danijel. Ima nešto u toj sezoni Riba, nakon sezone Vodonoše. Ima nešto u toj vodi. U tom drugom.
Zato puštam, duh svoj, da se igra bez granica.. Neka pliva i teče.. ma neka plovi i duboko roni.. ali neka i pluta… uživa i odmori.. I neka na škrge diše ako treba, dok ovo tijelo nosi s titanom u kosti.. u kojem evo sada.. ove sezone.. kao da ništa više nije isto važno.. Živim i postojim.
maRin 