Nesvjesno i zen budizam

Da bismo shvatili zen, potrebno je obratiti pažnju na područje psihologije nesvjesnog. To je područje na kojem se zen do danas najranije i najdosljednije afirmirao u zapadnoj kulturi. Zen je proizašao iz specifične buddhističke tradicije, za koju je karakteristična srodnost sa širom tradicijom indijske vjerske kulture, sačuvanom u sustavu yoge. Njegova metoda je specifična po tome što odbacuje intelektualne i religijske predodžbe koje nas sprečavaju u pravom viđenju stvarnosti. Naziv zen potječe od indijskog naziva metode dhyāna koju mi na Zapadu obilježavamo terminom meditacija. Specifičnu verziju buddhističke nauke o meditaciji donio je u Kinu Bodhidharma u 6. st. n. e. Njega smatraju utemeljiteljem i prvim patrijarhom škole đhāna, čiji naziv Kinezi izgovaraju č’an. U svojem najosnovanijem povijesnom smislu zen je element buddhističke religioznosti s vrlo specifičnim obilježjima mentaliteta Dalekog istoka. Zen je više formalna disciplina praktičnog uma nego materijalni sustav etike. Stoga je u zenu više naglašena vještina življenja, koja obuhvaća integralnu osobnost uz snažan naglasak na njezinim iracionalnim snagama, a manje formalna neutralnost prema vrijednosnim sadržajima samoga življenja. Suzuky, majstor zena, jedan je od prvih koji nam je pokušao približiti shvaćanje zena i nesvjesnog. Njegov pojam nesvjesnog razlikuje se od onog kako ga shvaćaju psihoanalitičari.

Za Suzukija psihoanalitičarski pojam nesvjesnosti je metanaučan ili prenaučan. Zenovski stav se počeo razvijati pošto je znanost, odnosno intelektualizacija, izvjesno vrijeme već bila zauzela čitavo polje čovjekovih proučavanja, a zen traži da, prije no što bezuvjetno priznamo vlast znanosti nad cijelim područjem ljudskih djelatnosti, zastanemo, razmislimo i vidimo da li je postojeće stanje stvari dobro. Nesvjesnost, prema Suzukyu, treba osjetiti i to u najprvobitnijem ili najosnovnijem obliku. Osjećaj nesvjesnosti mnogo je osnovniji, primarniji i ukazuje na doba nevinosti, kada se u prvotnoj materiji, odnosno tzv. kaotičnoj prirodi još nije bila počela buditi svijest. Za Suzukija voljeti Boga znači nemati svoje ja, steći ‘ne – um’, osloboditi se sputavajućih motivacija svijesti. Velika nesvjesnost, ili kozmička nesvjesnost zapravo  je naša unutrašnjost, odnosno Bog. Nesvjesnost je u zenu nesumnjivo tajanstvena, nepoznata, te stoga neznanstvena. Ali to ne znači da je izvan domašaja naše svijesti i da nas se ništa ne tiče. Naprotiv, to je ono što nam je najprisnije i baš zbog te prisnosti teško je njome ovladati. Stjecanje svjesne predodžbe o nesvjesnom zato iziskuje posebnu poduku svijesti. Možemo reći da je nesvjesnost, ukoliko je povezana s osjetilnim područjem, proizvod dugog procesa evolucije tijekom kozmičke povijesti života i nju podjednako posjeduju životinje i djeca. Ali s intelektualnim razvojem, s našim rastom, u područje osjeta prodire intelekt, i tako se gubi naivnost osjetilnog iskustva. Kad se smijemo to nije samo osmjehivanje: postoji tu još nešto. Ne jedemo kao u djetinjstvu, jedenje je pomiješano s umovanjem. I pošto svi podliježemo ovoj najezdi intelekta ili miješanju s intelektom, jednostavni biološki postupci zagađeni su egocentričnim interesom. To znači da je sad u nesvjesnosti prisutan uljez, da ona ne može neposredno ili trenutno da zađe u područje svijesti, a svi postupci koji su bili svedeni na biološke nagonske funkcije sada preuzimaju ulogu svjesno i intelektualno usmjeravanih činova. Ovaj preobražaj poznat je kao gubitak ‘nevinosti’ ili stjecanje ‘znanja’, po izrazu iz biblijskog mita. U zenu, buddhizmu i yogi to se obično naziva ‘afektivnom onečišćenošću’ (kleśa) ili uplitanjem svjesnog uma kojim je ovladalo umovanje (viđńāna). Suzuki smatra da je cilj zena da se zreli čovjek oslobodi od afektivne onečišćenosti, a, također, i da se oslobodi intelektualno svjesnog uplitanja, ako iskreno želi ostvariti slobodan i spontan život u kojem ga neće progoniti uznemirujuća osjećanja kao što su strah, nelagodnost ili nesigurnost. Kada dođe do tog oslobođenja, odnosno satorija, na području svijesti počinje djelovati ‘izvježbana’ nesvjesnost.

Kozmička nesvjesnost

Prema Suzukyu, psihologija mora biti nadiđena, odnosno mora se prodrijeti do ontološke nesvjesnosti. Suzuky nesvjesnom pridaje metafizičko značenje, tj. značenje o kojem govori Jung kada spominje kolektivno nesvjesno. Ipak, zahvaćanje toga ontološkog sadržaja ne može se postići intelektualiziranjem, što nam je poznato iz zapadne kršćanske mistike, koja također upozorava da je razum samo jedan segment naše osobnosti. Intelekt je potreban da bi se, ma koliko nepouzdano, utvrdilo gdje je stvarnost. A stvarnost se poima tek kada se intelekt odrekne zahtjeva prema njoj. Najbolji primjer za to jest zen kōan koji u sebi nosi intelektualne premise, a zapravo ide za time da pojedinca natjera da nadiđe intelektualni način pristupa stvarnosti. Kōan se bavi nečim što ide iza logičnosti stvari, pošto zna da je ondje istina koja oslobađa. Kōani su kao neka vrsta paradoksalnog pitanja učitelja, koja čovjekov intelekt dovodi do vrhunca napetosti, te ga konačno prisiljava besmislenim i nedostojnim utroška mentalne energije. Logika usvaja samo kontinuitet, a nikad skok preko zjapećeg ponora. A zen od svakog očekuje da izvede baš taj skok, usprkos prividnoj logičkoj nemogućnosti. Zato nas zen odostraga stalno tjera da nastavimo upražnjavanje zdravorazumskog razmišljanja, kako bi sami uvidjeli dokle možemo stići u tom jalovom pokušaju. Ovo osobno iskustvo potrebno je da bi se probudila sveukupnost našeg bića, jer se obično, suviše lako zadovoljavamo svojim intelektualnim dostignućima, koja se, na kraju krajeva, tiču samo periferije života. Suzuky, stoga, prednost daje volji koja je po svojoj biti bliža istini nego intelekt, jer njeno načelo počiva u korijenu svega što postoji i sve spaja u jedinstvenu cjelokupnost postojanja.