Kada naučimo životu davati vrijednost koju stvarno ima, tada ćemo steći daleko vjerodostojniju dimenziju svega što nam se događa. Danas općenito trčimo za novcem, slavom, priznanjem.. I tako smo stalno u napetosti. Zapravo, imamo mnogo više snage nego što mislimo. Svatko od nas, koliko god malen ili velik bio, ima velike mogućnosti. Neki misle: “Neću pisati pjesme, jer uostalom… tko će mi ih objaviti? Nisam toliko dobar.”. Zaboravimo malo na ovu našu potrebu za uspoređivanjem, za natjecanjem, za ovim nezdravim sportom u kojeg smo gurnuti. Ako nam se duša ispuni pjesmom, ako nam u nju dođu pjesme kao što ptice slete u gnijezdo, primimo ih, prihvatimo ih, pustimo ih da lete… Nije važno ako ne budu objavljene.
Koliko je onih koji unutar sebe nose knjige, poruke, blago, likove! Treba ih izvući van, treba imati snage izvući ih iz sebe, pokazati ih svijetu žednom spontanosti. Svijetu koji je sit toga da mu se govori kroz velike fraze koje su stvorili sustavi, svijet koji želi da mu se govori iz srca, muškarac muškarcu, žena ženi, osoba osobi, od jednog srca drugom. To nije izjednačavanje, jer izjednačavanje je sterilno, nego nešto što omogućuje komplementarnost jednoga s drugim.
Možda bismo plesali, pjevali, slikali ili možda crtali? Učinimo to! Nastavimo gdje smo stali, krenimo ponovo iz početka. Nije važno hoće li ljudi to priznati ili ne.
Kako god bilo, materijalne stvari propadaju, lome se i nestaju. Stari kažu omnia transit, “sve prolazi”, “sve se kreće”. Sve ide jednom moru kao što to čine vode. Sve ima jednu sudbinu. Udružimo se s njom. Pogledajmo raspjevane vode kako teku niz planine. Koje su vode najčišće? One koje se najviše sudaraju s kamenjem, one koje padaju u slapovima i prozračuju se u velikoj raskoši bijele pjene. Druge, plahe vode, one koje ostaju mirovati u nekom rukavcu, polako postaju ustajale i u njima ni jedno živo biće ne može obitavati.
Učinimo od našeg svijeta svijet velikih ideja. Neka dobre misli i osjećaji žive u nama i pjevaju poput ptica u krošnjama stabala, poput šarenih riba u dubini mora. Neka slobodno žive u nama velika bića.
Gdje se nalaze ti ljudi, ako ne unutar nas? Nisu zaboravljeni, nisu nestali. Jednostavno, duboko su prekriveni našim strahovima i nesigurnošću.
Odstranimo sve ovo i ponovno ćemo otkriti okićene kacige, a kroz razrušene zidine ponovno ćemo vidjeti svjetlost neba. Ponovno ćemo osjetiti naše korake u ritmu srca koje kuca u našim grudima: pobjeda, pobjeda, pobjeda!
maRin 