Na samom početku, bilo bi dobro znati što je mir. Neki misle da je mir odsustvo pokreta. Ali zamislimo čovjeka usred katastrofe zatočenog u ruševinama – za njega mirovanje sigurno ne predstavlja mir. Ponekad se smatra da mir znači moći djelovati. Možda, ali to se ne može u potpunosti poistovjetiti s mirom. Mir je nešto puno dublje, to je nutarnje stanje. Zato, da bismo mogli govoriti o miru u svijetu, moramo prvo govoriti o miru u čovjeku.
Život u medijski izuzetno povezanom svijetu može u nama stvoriti nutarnju tjeskobu koja se također odražava kao vanjska tjeskoba. To je ono što su stari Grci u tragičkom kazalištu nazivali hybris – nešto što je skrenulo s univerzalnog puta, s puta univerzalne harmonije, jedna pogreška koja je izrodila dug lanac pogrešaka. ŠTO SMO MI ?
Mi smo misterij. Mi smo ono što je iza stvari, neka vrsta promatrača koji nadilazi svaki oblik manifestacije. Kako onda možemo doseći nutarnji mir?
Kako bismo dosegnuli mir koji je zaista nutarnji, ne možemo ga tražiti ni u mirovanju ni u kretanju, već u pravoj mjeri koja se temelji na istinskoj, univerzalnoj harmoniji. U toj se harmoniji čovjeka ne doživljava kao da je odvojen od svega, kao neprijatelja drugog čovjeka i Prirode, već kao prijatelja svega. A prijatelj nije onaj koji s nama dijeli stol, već onaj koji nam je blizak. Kao što su govorili stari Rimljani, on je onaj koji je s nama u slozi (concordia), srcem uz srce.
Isto tako, treba znati da se za postizanje nutarnjeg mira prvo moramo harmonizirati sami sa sobom. U nama već postoji određena prirodna i urođena harmonija, ali mi je svojim načinom života uništavamo i zagađujemo. Ako želimo ostvariti mir, trebamo tražiti ovu nutarnju harmoniju.
Dakle, mir je nutarnje stanje harmonije, usklađenost sa samim sobom i sa svojim komponentama. Drevni ezoterijski filozofi su poučavali da čovjek nije samo ljuska od mesa s osobnom dušom koja leti iznad tijela. Čovjek je puno kompleksniji. Svaki od dijelova koji čine naše biće nastoji održati određenu odvojenost. Emocije idu svojim putem, razum svojim, a često imamo misli koje nisu kreativne pa se zato pretvaraju u cirkulirajuće mentalne forme nalik mitskoj zmiji koja grize svoj rep. Te misli prolaze cijeli jedan proces, a zatim ga ponavljaju i ponavljaju, i umjesto da dovedu do zaključaka, nastavljaju iznova kružiti. To također djelomično priječi i uništava naš nutarnji mir.
Potrebno je imati dovoljno moralne hrabrosti da bismo pronašli svoju “zraku svjetlosti” i slijedili je, čak i ako drugi misle da je to otrcano i smiješno, čak i protivno mišljenju drugih. Moramo slijediti ono što smatramo ispravnim, bez obzira na to što drugi govore. Ali to ne smijemo shvatiti u egoističnom ili nadmenom smislu, već kao način da u sebi sačuvamo bastion individualnosti, bastion nutarnje slobode bez koje nikad nećemo pronaći mir.
Amado Nervo u jednoj svojoj pjesmi kaže: “Živote, ne dugujem ti ništa; živote, pomireni smo.” Može se činiti otrcanim, ali to je posve valjan i prirodan osjećaj. Samo onaj koji se odvažio ostati sam na morskoj hridi, hodati kroz šumu, biti sam sa sobom, poznaje tu interakciju s Prirodom, sa Suncem, sa zvijezdama i zna koliko je vrijedno to što voli i što je voljen.
Ipak, važnije je voljeti nego biti voljen. Bolje biti izvor koji daje nego bunar koji prima. Najbolje je nuditi, davati, znati voljeti, bez prethodne računice što bi nam ta ljubav mogla donijeti. Tada će se u nama nešto probuditi i razumjet ćemo sve što nas okružuje. Razumjet ćemo pticu, planinu, vjetar i svoju braću i sestre; razumjet ćemo povijest različitih razdoblja kroz koje je čovječanstvo prošlo; razumjet ćemo na miran način svu mudrost svijeta, koja je plod Božji. Plod Božji je i harmonija u kojoj su sve stvari povezane. Jer upravo povezanost između Sunca i biljaka, Sunca i životinja, životinja i nas, zvijezda i ljudi ono je što daje nutarnji mir, zbog spoznaje da je sve to djelo božanskog uma, da je sve osmišljeno tako da svačija osobna patnja uvijek bude podnošljiva.
Nutarnji mir znači moći pronaći sebe, spoznati da se u toj velikoj božanskoj mudrosti nismo svi rodili za istu stvar i da svatko ima svoj put, svoju sudbinu, svoju hranu, svoj vjetar i svoj način postojanja i izražavanja.
Najčišća voda nije stajaćica koja se nepomično zadržava usred bare, već voda koja raspjevana poskakuje preko kamenja. Ta se voda pročistila tisućama i tisućama udaraca o razne stijene, pjevala je sa svojom boli i tkala bijelu pjenu nade i šareni luk duge kod svakog udarca. Čovjek treba biti poput vode, kao voda treba teći kroz život, poskakujući, pjevajući, treba sačuvati vedrinu i nutarnju snagu koje ga tjeraju da teče te imati jednostavnu mudrost vode koja uvijek zna kamo ide i gdje je more. Ponekad ne znamo kamo idemo, ali ako potražimo nutarnji kompas, točno ćemo znati. Tada će svaka bol, svaki udarac i svaka poteškoća za nas biti samo iskušenje.
Svi nas elementi Prirode uče istome. Kad bismo imali mudrost plamena, bili bismo vrlo veliki. Jer, bez obzira na to kako vatru okrenemo, ona je uvijek uspravna. Kada bi čovjek unatoč udarcima života ostao uspravan, tada bi u svom srcu pronašao mir. Jer za ovaj nutarnji i individualni mir nisu dovoljne knjige niti predavanja, potrebno je promatrati Prirodu; promatrati vodu, vatru, vjetar i planine. Da bismo razumjeli Biće čovjeka, nije potrebno imati velika znanja, potrebno je ući u dubinu i pronaći smisao svega što nas okružuje i svega što nosimo u svojoj nutrini.
Budimo poput svjetiljke… Tada ćemo pronaći nutarnji mir i radit ćemo na postizanju vanjskog mira. Iako se on ne čini blizu, za njega vrijedi raditi. Za mir se radi izražavanjem onoga što nosimo u svom srcu tako da to dotakne srca drugih ljudi… Tada ćemo imati mir, jer mir se rađa iz našeg vlastitog nutarnjeg rata, iz našeg golemog nastojanja i djelovanja, iz naše ljubavi. Blago onima koji mogu osjetiti tu ljubav. Blago onima koji donose mir. Blago onima koji imaju hrabrosti reći da je mir temelj svih stvari, bez obzira na cijenu koju za njega moramo platiti.
Vrijedne, dobre stvari se plaćaju. Mir je dobar. Platimo za taj mir. Platimo za svoje snove da bi na svijetu vladao mir, da bi vladao u našim srcima i u odnosima među ljudima, životinjama i biljkama. Tada će Bog biti s nama.
Jorge Ángel Livraga
maRin 