Semantika vjetra

Vjetar moguće je razmatrati u zemljopisnim, mitološkim, simboličnim, filozofskim, religioznim, psihološkim i književnim kategorijama. U svim se definicijama vjetra naglašava da je njegova bit, srž, narav – pokret. Smjer, brzina (jačina) osnovni su parametri koji služe za njegov opis. Brzinu (jačinu) vjetra mjeri se u metrima na sekundu ili kilometrima na sat. Moreplovci za tu svrhu koriste 12-stupanjsku Beaufortovu ljestvicu. O smjeru vjetra obavješćuju nas vjetrokazi. Često njihov oblik ovisi o mašti konstruktora. Neki su od njih postali pravim umjetničkim djelima, poput poznatog zadarskog anđela ili rovinjske Sv. Eufemije. Od antičkih je spomenika arhitekture sačuvana osmokutna Kula vjetrova u Ateni. Sagradio ju je Androkinos u 1. st. pr. Kr. Njezine bokove ukrašavaju kipovi koji prikazuju vjetrove. Na vrhu je kule bio pokretan kip čovjeka koji je pokazivao smjer vjetra.

Vjetrovi karakteristični za neko područje zovu se lokalni ili regionalni. Iako se u rječnicima mediteranskih naroda nalazi mnogo leksema koji se odnose na različite tipove vjetra, njihovi autori nisu u stanju zabilježiti u njima sve izraze koje srećemo u narječjima mediteranskih mjesta, luka i otoka. Leksikalno je bogatstvo njihovo zajedničko naslijeđe: »Obale posuđuju nazive vjetrova jedne drugima, ne krzmajući da im promijene ime ili smjer, potičući, ponekad namjerno, nesporazume«. Matvejević kao primjer takvog nesporazuma spominje jadranski maestral koji je blag i puše s mora, dok provansalski mistral, jak i hladan, dolazi zimi s kopna.

Lingističkom se analizom naziva vjetrova bavi posebno područje toponimije – anemonimija. Vjetar kod Slavena potječe od staroslavenskoga korijena větrъ koji su uz fonetske promjene zadržali svi slavenski jezici. Pa, eto, na poljskom se kaže wiatr, češkom vítr, ruskom bemep, bugarskom bяmъp, slovenskom veter, srpskom ветар€, hrvatskom vjetar, a na čakavskom dijalektu vitar. Radovan Vidović u Pomorskom rječniku (1984) skupio je vokabular istočno-jadranskich naziva vjetrova. Rezultate je svog rada predstavio u gore spomenutom rječniku te u članku Koiné pomorskoga anemonijskoga nazivlja u kojem piše da je to: »analitički, komparativni, etnolingvistički, te donekle etimološki prikaz«.

Vrstu vjetra može određivati pridjev: zapadni vjetar, sjeverni vjetar, južni vjetar, istočni vjetar, sjeverozapadni vjetar itd., ali ipak se češće naziv strane svijeta prenosi na imenicu. Zbog te sufiksalne supstantivizacije dobivamo jedan leksem: sjevernjak, zapadnjak, južnjak, istočnjak. Imamo također vlastite nazive za posebne vrste vjetrova, što ostaje u vezi s bogatom tradicijom koja se temelji na mitologiji i antičkom zemljopisu. Sjeveroistočni vjetar – bura – etimološki potječe od Boreja (boréas), starogrčkog naziva sjevernog vjetra (srećemo ga isto tako u drugim jezicima Sredozemlja: u latinskom boreas, kasnije taljanskom bora, francuskom borée i španjalskom bóreas). Vlastiti nazivi vjetrova označuju također strane svijeta, npr. prvo je značenje bure sjeveroistočni vjetar, drugo sjeveroistok.

Leksičko sistematiziranje anemonijskog nazivlja u hrvatskome jeziku zahvaljujemo Senjaninu Pavlu Ritteru Vitezoviću. Taj sin njemačkog oficira, koji je u Senju našao svoj novi dom i domovinu, nemiran duh, čovjek renesanse, pjesnik koji je pisao na hrvatskom i latinskom, povjesničar, leksikograf, vojnik, bakrorezac, zastupnik Senja na saborima u Šopronju i Beču (J. Bratulić kaže o njemu »čovjek duha i obrta«), za vrijeme kad je bio voditelj Zemaljske tiskare (1695.-1706.), napisao je jedno od najvećih svojih djela latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik. Nažalost, požar tiskare lišio ga je funkcije njezina voditelja te onemogućio izdanje knjige. Hrvatsko-latinski dio rječnika nestao je. Na početku se latinsko-hrvatskog dijela glosara nalazi ruža vjetrova s pomoću koje Vitezović prevodi s latinskoga i grčkoga na hrvatski nazive vjetrova. Što se tiče njihova porijekla Bratulić kaže: »neke je sam izmislio, neke je čuo u Senju, Zagrebu i drugdje«.

Frazemi u kojima se pojavljuje vjetar rabe njegova simbolična značenja. Već je Marin Držić upotrijebio preneseno značenje vjetra u izrazu »otkriti tramuntanu« koji za razliku od izraza »izgubiti tramuntanu« označuje spoznaju, otkriće čijih namjera. Nestalnost i promjenljivost vjetra nazočna je u mnogim idiomatskim izrazima koji govore o jalovosti, nesvrhovitosti neke radnje (»govoriti, brbljati, lajati [riječi] u vjetar«; »tjerati vjetar kapom«; »hvatati vjetar rukama«; »jadati se u vjetru«, »šibati po vjetru«). Vjetar je sinonim nesigurnosti (»držati se zubima za vjetar«), simbolizira također praznoću, nestanak (»pun vjetra«). Praznoća se još pojavljuje u izrazu »izvaditi iz vjetra« – izmisliti. U odnosu na čovjeka obično označuje lakoumnu i promjenljivu osobu: vjetrogonja, vjetropir, vjetrenjak, »imati vjetar u glavi«. Kad se odnosi na ženu, ima posebno značenje koje rabi Mickiewicz u za Poljake prepoznatljivom citatu »Kobieto! puchu marny! ty wietrzna istoto« (u prijevodu Benešića »O, ženo! tašto perce! Od vjetra satkato!«) gdje je sinonim ženine promjenljivosti, nestalnosti te lepršavosti.

U nekim je frazemima vjetar istovjetan sudbini, njezina metafora (»povjeriti vjetru svoja krila«). U drugim izrazima, kao što su: »povijati se«, »okretati se kako vjetar puše«; »pustiti se niz vjetar«; »okretati kabanicu prema vjetru«, vidljiva je pejorativno obojena ocjena ponašanja čovjeka. Svakako etičnije postupa onaj koji ide protiv vjetra, koji se bori, uklanja zapreke, protivnosti. »Stručnjak« u pitanju vjetrova može se pohvaliti dobrom orijentacijom – »znati odakle [koji, kakav] vjetar puše«.

Vjetar se također pojavljuje u izrekama: »tko seje vjetar, žanje buru«. Činjenicu da su ti idiomatski frazemi prisutni i u drugim jezicima možemo objasniti time što obično crpe svoja značenja iz Biblije te mitologije.

Bogat opis jadranskih vjetrova daje Matvejević u svom poznatom brevijaru – kulturološkoj knjizi o fenomenu Mediterana:

[…] bura (od grčkog preko latinskog i romanskih jezika) puše sa sjevera, levanat (tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapada; jugo vjerojatno nije posuđenica: želja za južnim krajevima nukala je Stare Slavene na seobu; šilok ili široko (tal. scirocco) vrući je vjetar u južnoj Evropi i sjevernoj Africi (riječ dolazi od arapskog shark, što nije nevažno za neke kiše i njihovu boju); burin je mala bura, buraca tih vjetrić, a buraska nagla i hladna; neverin je deminutiv od nevera (od tal. neve – snijeg, koji ponekad zaleprša po mediteranskim obalama): iznenadna oluja ili nepogoda, koju pučka etimologija povezuje s (ne)vjerom ili (ne)vjernošću; garbin i garbinada pušu s jugozapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znači zapadni); lebić i lebićada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju (naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, s donekle iskrivljenom predodžbom o položaju te zemlje, što nije neobično u ovim krajevima); tramuntana (tal. tramontana) puše s kopna, preko gora: to je unekoliko osveta zagore za ono što Mediteran misli i govori o njoj.

Literati bi trebali povesti računa, više negoli lingvisti, o gradacijama poput: levantić i levantin (manji levanat), levantun (veći), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levantarom ili levanćarom koje se izgovaraju ljutito: postoji također leventora i livanterina, kojima je teško odrediti smisao. Gotovo svaki vjetar ima svoje inačice. Mnogobrojni deminutivi ili hipokoristici – levantin, burin, neverin, garbin i drugi – odaju stanovitu želju da se ublaže prirodne (i natprirodne) nepogode.

Tim tekstom Matvejević vjerojatno ne bi zadovoljio pravoga onomastičara ili etimologa. Ipak je vrijedan zbog uvođenja kulturne perpektive koja omogućuje nove interpretacije te meteorološke pojave. U tom smislu važno je još to da je Matvejević usmjerio našu pozornost na leksičku razliku između deminutivnih i augumentativnih oblika, pučko porijeklo nekih naziva te emocije koje prate refleksiju čovjeka na temu elemenata koji igraju važnu ulogu u našem životu.

Iako je u hrvatskom uporaba deminutiva te augumentativa prilično česta (frakvetnija npr. nego u poljskom), učestalost te lingvističke pojave u odnosu na nazive vjetrova prekoračuje općenitu jezičnu tendenciju. Uz buru imamo još buricu, burin, burinac, burinčić, burinet za blage bure i burun za posebno jake bure. Imamo također glagol koji opisuje vrijeme kad puše bura, burunât, »glagol koji označava stanje a ne radnju: kad bura trajno puše, kaže se da burunâ, za jaču i trajniju buru kaže se zaburunat će«. U slučaju drugih naziva vjetrova zapažamo istu aktivnost na području tvorbe riječi.

Detaljni opisi posebnih vjetrova sežu u antiku. Već se onda razlikovalo nekoliko vrsta sredozemnih vjetrova. Aristotel, koji je ustvrdio da u tom pitanju , posvećuje im puno mjesta. Čak se smatra da je zapravo Aristotel autor traktata Położenia i nazwy wiatrów (Položaje i nazive vjetrova) koji tipologizira tu meteorološku pojavu.

Četiri glavna antička vjetra jesu: jak sjeverni Borej, južni Notus koji je donosio maglu i kišu, blagi zapadni Zefir te olujni istočni Eurus. Raspored je vjetrova na starim kartama imao svoj poredak. Sjeveroistočni se Borej nalazio u desnom gornjem kutu, zapadni Zefir s lijeve strane, južni Notus u donjem dijelu karte, a istočni Eurus s desne strane. S vremenom su antički geografi proširili znanost o vjetrovima. Uz vjetrove koji su puhali s različitih strana svijeta, oni su razlikovali: mirne vjetrove (grč. ánemoj, lat. venti), olujne (grč. chejmónes, thýellaj, lat. procellae), jake (imaju različita imena: grč. eknefíaj, tyfón, stróbilos; lat. turbo, typho). Pričalo se također o kopnenim (grč. apógejoj, lat. apogei) i morskim (grč. tropájoj, lat. altani) vjetrovima. Uskoro su četirima glavnim vjetrovima dodana sljedeća četiri vjetra, kasnije 12 i 24. To su bili među ostalim: jugoistočni vjetar (grč. Apeliótes, lat. Solanus, Subsolanus), sjeveroistočni (grč. Kajkias, lat. Aquilo), jugozapadni (grč. Lips, lat. Africus), sjeverozapadni (gr. Argéstçs, łac. Corus, Caurus)1.

Književni se opis rasporeda vjetrova u prostoru nalazi u Metamorfozama. Činitelj Ovidijeve verzije kozmogonije, karakteriziran kao bog, veliki graditelj, predaje vjetrovima donju razinu atmosfere. Svaki vjetar dobiva određen ulomak prostora.

Antičko stajalište o vjetrovima dijeli Dubrovčanin Lujo Đurašević (Aloysio Georgirio) – liječnik, diplomat, kozmograf, profesor na sveučilištu u Bologni – u raspravi Cosmographiae commentari. Iako su Kozmografski komentari nastali polovicom 16. stoljeća, dakle za vrijeme Kopernikove revolucije, podržavali su tradicionalan, geocentričan poredak svijeta i njegovu hijerarhijsku strukturu. Iz cijele rasprave ostalo je samo 99 stranica teksta, uključujući deseto poglavlje posvećeno vjetrovima – De ventis. Đurašević se slaže s Aristotelovim pogledima glede teorije isparenja koja objašnjava razloge postanka vjetra, ali zamjera svojim prethodnicima netočnost u opisu posebnih vrsta vjetrova. Sâm pokušava usustaviti lokalne vjetrove. Navodi nazive vjetrova na šest jezika, na ilirskom također, tj. kod njega slavenskom. Smatra da oni potječu od strane svijeta, trenutka pojavljivanja ili osobine karakteristične za neki vjetar.

U mitologiji su svi vjetrovi potomci Titana Astrajosa i božice zore Eos. Zahvaljujući božanskom rodoslovlju, postali su predmetom kulta. O pokušajima njihova zadobivanja svjedoče njima posvećene žrtve. Primjerice, Agamemnon je pokušavao žrtvovati božici Artemidi kćer Ifigeniju, što mu je trebalo jamčiti sklonost vjetrova za vrijeme plovidbe njegove vojske u rat s Trojancima. Isto je tako Ahil molio vjetrove da raspale vatru ispod lomače njegova prijatelja Potrokla kojeg je ubio Hektor.

Vjetrovi bili su predmet kulta. U njihovu su čast građeni oltari-žrtvenici. Takav su oltar podigli Atenjani koji su na taj način htjeli zahvaliti Boreju na pomoći pri uništenju invazijske perzijske flote sa Kserekesom na čelu. U znak su zahvalnosti Atenjani izgradili oltar Boreju na Atici, na rijeci Ilisos. Dvaput, 1274. i 1281., sličnu su pomoć dobili Japanci. Tajfuni, takozvani božji vjetrovi (jap. kami – bog, kaze – vjetar), uništili su flotu Kublaja, velikoga mongolskog kana.

U mitologiji vjetrovi nisu bogovi prve kategorije. Nedostaje za njih mjesta na Olimpu, u prebivalištu bogova koje se nalazi u gornjem dijelu atmosfere, u prostoru koji ispunjava eter, slobodan od kaprica vjetrova. Autorom legende o Eolu, godpodaru vjetrova, prijatelju, miljeniku olimpskih bogova, smatran je Homer. Iako nije moguće usporediti značenje i moć vjetrova s olimpijskim bogovima, panteon starih bogova pokazao se dovoljno velikim da se u njemu nađu »Eolova djeca«. Obično su vjetrovi izvršitelji volje drugih bogova. U Odiseji sprječavaju povratak glavnoga lika epa kući, na Itaku, čime ispunjavaju Zeusovu volju prema kojoj je moreplovca trebalo kazniti zbog toga što je oslijepio kiklopa Polifema, Posejdonova sina. Među bogovima koji najčešće rabe usluge vjetrova, treba nabrojiti Zeusa, Posejdona i Atenu.

Ako se itko mogao natjecati s vjetrom, to su bili konji. Nije čudno što mitološka ikonografija prikazuje vjetrove kao ove lijepe životinje. Poznati po svojoj brzini baš Ahilejevi konji trebaju biti potomstvo Zefira i harpije Podarge. Same su harpije, krilata čudovišta (pola djevojke, a pola ptice grabljivice), simbolizirale opasne vihore. Takvu antropomorfiziranu predodžbu vjetra srećemo kod Ovidija. U Metamorfozama, u prvoj knjizi s opisom poplave koja je kazna bogova za ljudske grijehe, o kojoj govori Jupiter.

U slavenskoj je mitologiji vjetar smatran bogom rata, plodova, mrtvih, davaocem dobre ili loše sudbine. Vjetrovi su bili poljski demoni koji su vodili međusobne borbe. Česta je kod Slavena vjera da u vjetru žive duhovi. Ponekad se vjeruje da u vjetru boravi vrag, duša osobe čija smrt nije bila prirodna: zato na poljskom se kaže: ›wieje, jakby się kto powiesił‹ (puše kao da se netko objesio).

Aleksander Brückner ne nalazi u slavenskoj mitologiji bažanstva koje bi bilo bog vjetra. O ruskom Stribogu, kojeg su neki povezivali s vjetrom.

Puno više pozornosti posvećuje vjetru Kazimierz Moszyński. Prema njemu vjetar kod Slavena igra važnu ulogu u njihovim vjerovanjima.

Autori Srpskog mitološkog rječnika upozoravaju na vjerovanje koje se pokazuje nužnim elementom narodne ontologije i epistemologije: »U narodu se kazuje da je vetar veliki božji dar. Da nema vetra, uhvatila bi se paučina od zemlje do neba i od nje ljudi ne bi mogli da vide kuda idu, pa bi glavom udarali čas o drvo, čas o stenu«.

Vjetrovi su zbog svoje destruktivne snage izazivali u ljudima strah. Zaštitu su trebale jamčiti različite kletve, bacanje u vjetar noževa, štapova, kamenja, ponekad je moglo pomoći pljuvanje u njegovu smjeru. Vidović piše o sljedećim vjerovanjima: »U pijavici znadu biti i vješci, ne samo vještice, pa i njih treba pogoditi nožem crnih korica, i to ravno u oko, a pri tome se govori Evanđelje po Ivanu. Tako pričaju mornari iz primorskih Poljica. Na braču vjeruju da znak Salamunova slova treba napraviti na jarbolu, u sredini zabosti nož i pri tome izgovoriti sljedeće magijske stihove – Trče križ po nebu / za njin Diva Marija, / svoga sina molila: / daj mi, Sine, ključ raja / da priveden sve divice / tamo gdi zvona ne zvonu / i pivci ni pivaju …

Ima više načina obrane pred zlim vjetrovima. Sam se Odisej mogao uvjeriti u djelotvornost jedne od metoda. Glavnome je liku Homerova epa gospodar vjetrova Eol poklonio iznimno dragocjenu stvar za mornara.

Mnogo zajedničkog s magijom imaju neki narodni običaji koje opisuje Zlatnoj grani James Frazer:

Veština vezivanja vetra u tri čvora, tako da vetar duva sve jače što više čvorova odreši, pripisivana je čarobnjacima u Laplandu i vešticama na Šetlandskim ostrvima, Luisu i ostrvu Man. Šetlandski mornari i sad, od baba koje tvrde da upravljaju burom, kupuju vetrove u obliku maramica zavezanih u čvorove ili isto tako zavezanih konaca. Priča se da i sada neke babe žive od prodaje vetra.

Primjere sličnih ponašanja ne treba tražiti toliko daleko. Nekad se vjerovalo da žena na jedrenjaku ne smije plesti jer da će time dozvati opasnu tramuntanu. Takvu je zgodu opisao Viktor Car Emin u crtici o tragetaru paronu Vici:

Paron Vice skoči do žene kao mladić, istrže joj pletivo iz ruku, raskida ga i baci u more i vrati se kormilu. – To je način, lijep način – uzvikala se žena. I suze joj navriješe na oči. Lijep ili ružan to je za mene deveta. Koliko sam puta već rekao: neću da mi se na brodu plete da mi se tramuntana ne zaplete. Ne vidiš li kako friško puše?….

U Novakovu Izgubljenom zavičaju žena uopće nije na brodu dobrodošao gost: »Žene su ostale, jer one nose nevêru i valove, a s nama se otisnuo samo Đorđe«. Jedno drugo vjerovanje koje spominje Frazer, ovaj put s Grenlanda, svjedoči o tome da ne mora uvijek biti tako sa ženama i vjetrom. Naime, pokazuje se da tamošnje žene znaju savladati vjetar: »Na Grenlandu se misli da žena za vreme babinja i neko vreme posle toga ima moć da utiša buru. Samo treba da izađe napolje, napuni usta vazduhom i da ga vrativši se kući, ponovno ispusti iz usta.«

Zli su vihori prikazivani kao zračni zmajevi koji se na Balkanu zovu aždaje. Brojni su sukobi i bitke među vjetrovima prevedeni na jezik legende o zduhačima, vjetrogonjama. Zduhači su duhovi dobrih ljudi koji se bore sa stranim duhovima, s aždajama također. Kad pobijede zduhači, onda je lijepo vrijeme i dobri plodovi, kad izgube, ljude snađe neka sreća.

Nisu samo stare politeističke religije vidjele u vjetru božanstveno biće. U kršćanstvu simbolizira životan dah Boga, njegov glas, njegovu moć. Spaja u sebi transcendentan i zemaljski element. U tom je smislu klasičan coincidentia oppositorum.

Prvi su reci Knjige Postanka opis stvaranja svijeta: »U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna i tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama« (Knjiga Postanka 1, 1-2). U fusnoti čitamo da je riječ duh moguće prevesti kao dah i kao vjetar.

Vjetar je čista nazočnost koja dopušta uvođenje malo tajanstvenosti što okružuje te istodobno ukrašava, dodaje ugleda majestetu. Kada je Isus objašnjavao skeptičnom Nikodemu tajnu vječnoga života, za koji je nužan Skrament krštenja i »rođenje od Duha«, rekao je: »Vjetar puše gdje hoće i čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha« (Evanđelje po Ivanu 3, 8). Prevoditelji Biblije opet skreću pozornost da je grčka pneuma riječ koja znači i vjetar i duh, također Duh Sveti.

Drugi aspekt nazočnosti vjetra u Bibliji povezan je sa živototvornim dahom. U drugom izvještaju o stvaranju čovjeka čitamo: »Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života« (Knjiga Postanka 2,7). Vjetar se kao sinonim života pjavljuje u Raosovoj drami Vjetar je zastao. Dino, jedan od dvaju likova, vjeruje da nestanak vjetra obično nagovješćuje neku nesreću, najčešće nečiju smrt.

Destruktivna snaga vjetra, dakle njegov materijalni aspekt, može izražavati Božji gnjev. Vjetar je izvršitelj Božje kazne. »Ovako govori Jahve: ›Gle, ja podižem protiv Babilona i protiv pučanstva Kaldejskog vjetar zatvornički. Poslat ću na Babilon vijače da ga viju i prorešetaju zemlju njegovu‹« (Jeremijina knjiga 51, 1-2). Drugdje pomaže Izraelcima pobjeći pred faraonovom potjerom. »Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more prosušio« (Knjiga Izlaska 14, 21).

Amorfičan vjetar u judeokršćanskoj simbolici ima veći broj simboličnih veza s božanstvenim bićem nego, na primjer, u mitologiji. Možda to izvire iz neosobne koncepcije Duha Svetoga i Boga koji u kršćanskoj religiji nisu vidljiva bića.

Uloga i značenje vjetra u istočnim su religijama drukčiji. Važniji se u njima pokazuje njegov »zemaljski« aspekt, što prije svega proizlazi iz drukčijeg shvaćanja savršenosti. U budizmu čovjek treba savladati sposobnost kontroliranja vlastitog tijela, osobenosti, kontroliranja okoline i cijele prirode. Pobožnome je budistu postizanje nirvane (nirvana – sanskrtska riječ koju B. Hoff, taoist i sinolog, predlaže prevesti »brak wiatru« nedostatak vjetra), komplicirao »wiatr codziennej egzystencji« (vjetar svakodnevne egzistencije). Otuda posebne tehnike disanja (pranajama) koje se sastoje u smanjivanju broja daha.

Nije ipak vjetar u istočnim religijama lišen transcendentnog akcenta. Jedna od »hipoteza« postanka Vede, svete knjige hinduizma, kaže da je ona »dah« Brahme. Skoro sve kozmogonije priznaju vjetru ulogu jednoga od prvih bića. Ima čak među mnogim indijskim bogovima svoga predstavnika – Vaju, boga vjetra.

Prije nego što navedemo nekoliko verzija antičkih kozmogonija, da vidimo koju je ulogu igrao vjetar u mitološkim teorijama o postanku svijeta, moramo se malo zadržati na pitanju odnosa vjetra i zraka. Važno je to zato što su vjetar i zrak često poistovjećeni. Cirlot u Rječniku simbola piše: »The wind is air in its active and violent aspects, and is held to be the primary Element by virtue of its connexion with the creative breath or exhalation […] At the height of its activity, the wind gives rise to the hurricane (a synthesis and ›conjuction‹ of the four Elements), wihch is credited with the power of fecundation and regeneration«. Štoviše, zapravo se vjetar češće pojavljuje u kontekstu zraka kao elementa negoli sam zrak. Otuda se nužnim čini s jedne strane približavanje teorije četiriju elemenata, s druge semantike zraka. U tome će nam pomoći kategorije razlike i sličnosti koje su temelj našega pogleda na svijet i snalaženja u njemu. Ovisno o tome hoćemo li se osloniti na kategoriju sličnosti ili razlike, dobit ćemo nešto drugo. Naime, sličnost spaja vatru sa zarakom te vodu sa zemljom, razlika pak vatru s vodom i zemlju sa zrakom. Pokretni, aktivni elementi zrak su i vatra, pasivni pak voda i zemlja. Još jedna »osobina« razlike jest razlika u rasporedu atmosferskog tlaka što je neposredan, fizički razlog postanka vjetra.

Među svim se elementima najbliži čine zrak i vatra. Vatra je čak tretirana kao oblik zraka, onaj razrjeđeniji. To je mišljenje tipično ne samo za pristaše teorije četiriju elemenata, od antičkih filozofa prirode pa do srednjovjekovnih alkemičara. Srodnost je vatre i zraka pretpostavka za zajedničku obradu tih dvaju elemenata u sklopu širega znanstvenog projekta fenomenologa, naslovljenog Poetics of the Elements in the Human Condition. Drugi dio, The Airy Elements in Poetic Imagination: Breath, Breeze, Wind, Tempest, Thunder, Snow, Flame, Fire, Volcano…, obuhvaća našu problematiku:

Indeed, our investigation of the elements of fire and of the air produced in us a sense of wonder. What we had assumed to be separate elements proved in the process of investigation into their innumerable particular virtualities to differentiate into an unaccountable number of discrete intermediary moments. This led us to conceive of a vast »airy element« that through infinite »family resemblances« comprises them all. Yet the nature of this family unity will remain a metaphysical puzzle to be cautiously treated as we advance in our progress.

Treba na tom mjestu skrenuti pozornost na srodnost duha, amorfičnog vjetra i vatre. U Djelima apostolskim, u ulomku koji opisuje Silazak Duha Svetoga, čitamo: »Kad je napokon došao Dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti« (Djela apostolska 2, 1-4). Zapravo je o tom ulomku mislio Jung.

Svaki element implicira cijelu gamu srodnih pojava. U rječnicima simbola puno više značenja ima vjetar nego zrak. Odnos se vjetra i zraka određuje kao simbolična veza kojoj također pripada dah. S obzirom na brojne srodnosti u mnogim se kontekstima te riječi upotrebljavaju u značenju sinonima, što čine, na primjer, alkemičari. Anonimni autor alkemičnog traktata Rosarium Philosophorum ustvrđuje: »Jasną jest rzeczą, że wiatr to powietrze[…]«. Čini se kako je pravilo takvo da čim dublje ulazimo u psihu, razlika postaje manjom. Zaista, neka su simbolična značenja zajednička. Zrak je naziv supstancije. Relacija između zraka i vjetra relacija je između materije i njezinoga supstancijalnog oblika, vrsta savršene simbioze. Jedno bez drugoga ne bi bilo ono što je. Kada se promijeni makro skala u mikro, pokret je čestica stalan. Vjetar je aspekt zraka, njegovo stanje. Obuhvaća široki dijapazon različitih semantičkih hiponima, od daha do orkana. Uz mnoga značenja semantički neutralnog hiperonima vjetar, postoji bogata simbolika povazana s njegovim određenim tipom. Razlike mogu biti goleme.

Ukroćenje i spoznaja elemenata trajala je tisuće godina. Ipak su oni do dandanas uzrok mnogih žrtava i materijalnih šteta. Ne može dakle, čuditi činjenica što su igrali važnu ulogu u skoro svakoj antičkoj teoriji o postanku svijeta. Prema mitološkim vjerovanjima Grka na početku je svijeta bio Kaos, bezoblična masa, mješavina zemlje, vode, vatre i zraka. Kao prvi pojavio se element zemlje – Gea koja je zajedno s Uranom dala na svijet mnogo naraštaja bogova.

Ulogu subjekta vjetrovi imaju u pelazgijskom mitu o stvaranju svijeta. Graves prepričava taj mit ovako: »U početku se boginja svih stvari, Eurinoma, podiže naga iz haosa, ali ne nađe ništa čvrsto na šta bi stala te zato odvoji vodu od neba, igrajući usamljena na talasima. Igrala je tako krećući se prema jugu, a vetar koji je pokretala svojom igrom, učini joj se kao nešto novo i naročito, kao nadahnuće za stvaranje. Okrećući se oko sebe, ona dohvati severni vetar, protrlja ga rukama i gle čuda! Pojavi se velika zmija Ofion. Da bi se zagrejala, Eurinoma poče da igra sve žešće i žešće, što kod Ofiona izaziva pohotu, te on obvi njene božanske udove i spoji se snjom. Otada Severac, koji još zovu i Borej, poče da oplođava« . Potom je Eurinoma dobila oblik golubice. Iz jajeta koje je snijela i koje je na njezinu zapovijed ogrijao Ofion rodila se Eurinomina djeca: sve stvari koje postoje: sunce, mjesec, planete, zvijezde, zemlju s njezinim planinama, rijekama, drvećem, biljem i svim živim stvorenjima. Eurinoma i Ofion nastanili su se na Olimpu. Budući da se Ofion hvalio kako je on sam stvorio Svemir, Eurinome protjerala ga je u podzemne mračne spilje. Poslije Eurinome stvorila je sedam planetarnih sila i prvog čovjeka Pelazga.

Autorima vlastite verzije teogonije jesu orfici. Vjetar se u njoj također pojavljuje u prvobitnom paru božanstva iz kojeg potječu sljedeća bića. Branko Pavlović primjećuje:

U orfičkim himnama, erotska oplodna moć predstavljena je ljubavnim sjedinjavanjem »crnokrile Noći« (vlage, tame, praznine) i Vetra (vazduha, daha), iz kojeg je nastao zametak u obliku jajeta. Iz tog zametka rodio se Eros kojem su dali ime Protogen-Fajtont (Prvorođeni koji blista).

Moguće je kao primjer kozmogonije koja bogato crpi iz mitologije, iskoristiti viziju stvaranja svijeta u prvom dijelu Ovidijevih Metamorfoza. Čitamo u njoj da na početku: »zajedno beše i zemlja i voda i uzduh«. S obzirom na čin stvaranja svijeta razlikovali su se posebni elementi koji su međusobno vodili borbu. »Ovu neslogu Bog i priroda prekinu bolja / Od neba rastaviv zemlju, od zemlje rastaviv vodu / I od uzduha gustog vedrinu neba odvojiv. / Kad Bog razmrsi to i iz hrpe izvadi tamne, / Onda razmjesti sve to u miru ih i slozi združi«. U poljskom je prijevodu Metamorfoza latinsko liquidum […] caelum (vedrina neba) prevedeno kao »płynne niebo«. Poljski prevoditelji u fusnoti pišu da je Ovidij mislio o vrsti čistog zraka lišenog pare, o eteru.

U tom smo ulomku susreli pojavu karakterističnu za stare filozofe koju možemo opisati kao ontološki dualizam zraka. Čini se da im je od svih elemenata baš zrak donosio najviše problema. Zrak je kao svi drugi elementi bio materija. Ipak nije bio jedinstven element. Ovidije razlikuje dvije vrste zraka: onaj koji lebdi iznad zemlje te lakši sloj – laki eter. U mitologiji su dva aspekta, božanski i ljudski, ajthér, gdje žive Zeus i drugi olimpski bogovi, te, lebdeći iznad zemlje, aer.

Eter se pojavljuje kao jedan od prvih bogova u Heziodovoj Teogoniji.

Ontološki je dualizam zraka nazočan ne samo na području stricte religiozne refleksije. Nalazimo ga također kod antičkih filozofa. Aristotel je podijelio prirodu (physis) na formu (eidos) i materiju (hyle). Smatrao je da su elementi čimbenik koji konstituira njezin materijalni aspekt. Jedino je gronji sloj zraka, eter, imao takve osobine koje su omogućivale njegovo tretiranje kao forme i materije: »Eter je pak nešto što ujedno sadrži određena formalna i određena materijalna obeležja, formalna utoliko što je ›apsolutno lak‹, sam po sebi nepokretan, a materijalna utoliko što se pokazuje kao sadržaj nebeskih tela i nebeskog prostora«. Kod Aristotela je eter peti element koji je za njega prvo tijelo, vječno tijelo koje ne raste niti se ne smanjuje, koje ne poznaje starost, promjenu kvaliteta, nikakve utjecaje. . Slično je Empedoklo, uz četiri materijalna elementa razlikovao još jedan element koji je zvao daimon. Feshbach, u svom članku pod naslovom The phenomenology of the four elements, postavlja zanimljivu hipotezu. Tvrdi naime, videći strukturalne te funkcijske sličnosti između daimon i elemenata, da je Empedoklov daimon, dakle duša, peti element.

Whatever is meant by the »soul«, it appears structurally and functionally »root«-like; although it is never so-called, it appears to be a fifth »root« (rizoma) or an »element«. If Empedocles had divided the element air into aer and aither, then the daimon would have a position analogous to the fifth essence, the »quintessence«, the aither, when considered as a transcendent element, not merely clear air above the misty aer […]. It is like the primal material roots of fire, air, water, and earth. Like them, it is a permanent entity – born and born again. In short, the daimon is structurally so much like a material root that it should be translated as »ideal root«, or »soul root«.

Zrak je, dakle, podijeljen na dva sloja, gornji i donji. Već nam sama simbolika usmjerenja kaže da je prvi, bliži nebu, transcendentan, božanski, dok drugi, usmjeren prema zemlji, materijalan, zemaljski, ljudski. Prvi je povezan sa sacrum, drugi s profanum. Eliade je u takvoj strukturi vidio refleks religioznog doživljaja neistovrsnosti prostora: »Za religioznog čovjeka prostor nije istovrstan; pokazuje prekide i pukotine: postoje dijelovi prostora koji se od ostalih kvalitativno razlikuju«.

Ontološki dualizam karakterističan je također za vjetar. Podjela na sacrum i profanum vidljiva je u jeziku. S jedne su strane riječi koje pripadaju djelokrugu duha, kao dah, nadahnuće, s druge strane imamo riječi koje pripadaju djelokrugu materije, kao što su vjetar, vihor, posebni nazivi lokalnih i periodičnih vjetrova. Taj je dualizam sličan zračnome dualizmu. Ono što je lakše (usmjereno uzbrdo, sacrum), sadrži božanski element, ono što je teže (usmjereno nizbrdo, profanum), zemaljski. Ta razlika važi samo za moderne jezike. U grčkom (pneúma), latinskom (spiritus) i hebrejskom (ruach) bila je riječ koja je spajala ta dva razmjera i istovremeno značila vjetar, dah i duh. Možda je ta razlika posljedica činjenice da je prostor mitskih društava imao sakralniji karakter, a mnoge su djelatnosti i ponašanja imala vezu s vjerskim obredima. S vremenom se počela stvarati distanca između svjetovnog te duhovnog.

Svaki element uobličava neku prvobitnu moć. Zato su stari filozofi prirode baš u njima tražili odgovore na temeljna ontološko-metafizička pitanja o postanku svijeta.

Na prijelazu je iz VII. u VI st. pr. Kr. Tales iz Mileta ulogu prasupstancije priznavao vodi. Iaoko je Talesov zemljak Anaksimen bio isto takao pristaša materijalnog načela svijeta, ipak je za materia prima izabrao drugi element, zrak. Smatrao je da cijeli materijalni svijet nastaje promjenama agregatnog stanja zraka. Prema tome, voda je zagušćen zrak. Kad je još gušći, pretvara se u zemlju. Suprotan proces, dakle razrjeđivanje zraka vodi postanku vatre. Drugi grčki filozof, Diogenes iz Apolonije, pripisivao je ulogu prasupstancije također zraku. Heraklit pak, zagovornik općenitog varijabilizma, svoju je filozofiju povezao s vatrom koju je smatrao prasupstancijom svemira.

Ti filozofi, koji su jednom elementu pripisivali ulogu prvog načela (arché), često su svoju predodžu duše (anima) povezivali s nekim elementom. Stoga su Diogenes i Anaksimenes, koji su materia prima, početak svega vidjeli u zraku, poistovjećivali dušu sa zrakom.

Empedoklo je sljedeći grčki filozof koji s pomoću teorije četiriju elemenata objašnjava postojeću sliku svijeta. O tome koliko su važnu ulogu igrali elementi u njegovoj filozofiji svjedoče Feshbachove riječi: »His mind is made of the Four Elements«.

Novost je u Empedoklovim pogledima ta da je za razliku od svojih prethodnika sve elemente uzimao kao cjelinu, nije nijednome davao prednost. Za njega nijedan posebno nije bio načelo svijeta (arché) nego svi skupa. Prema tome, autora pjesničko-filozofskog traktata Peri fyseos (O prirodi), možemo smatrati pretečom sada toliko aktuelnog ontološkog pluralizma.

U ostalim sačuvanim fragmentima tekstova Empedoklo ne zove zemlju, vodu, zrak i vatru elementima (archai) nego korijenima (rizomata). Feshbach kao jednu od mogućnosti uporabe rizomatske metafore za elemente, kod grčkog filozofa, navodi: »The idea of the organic, seemingly haphazard, spreading of roots in the soil may be appropriate for describing the spread of the Four Roots throughout existence«. Štoviše, »The choice of Empedocles is especially appropriate because not only did he speak of them as a unit, he made them a central concept influencing his physics and, at times, organising his images«.

Empedoklova je vizija, zbog uloge Ljubavi te Mržnje u njegovoj teoriji četiriju temperamenata, vrlo poetička. Tu teoriju opisuje citiran kod Feshbacha O’Brien:

Empedocles’ world is made of four elements, earth, air, fire, and water. These are ruled by two forces, Love and Strife. Love is the cause of happiness and unity. Strife is the cause of separation and misery. These two forces rule in turn. Strife makes the elements many, and so long as the elements are many they are moving. Love makes the elements into a single whole, the Sphere. In the Sphere the elements are at rest. The period of unity and rest under Love lasts for as long as the period of plurality and movement under Strife.

Na Empedoklova gledišta nadovezuje se Aristotelova teorija četiriju temperamenata. Stagirita je izvodio elemente iz četiriju osnovnih kvaliteta: topline, hladnoće, suhoće te vlage koje je smatrao materijalnim uzrokom sviju pojava na svijetu. Spajanje tih kvaliteta rezultira postankom elemenata. Naime, zemlja je spoj hladnoće te suhoće, zrak topline i vlage, vatra topline i suhoće, voda vlage te hladnoće. Ipak, za Aristotela obična voda, kao i svi drugi elementi, dakle voda koju znamo, koju možemo dotaći, nije pravi element nego supstancija koja je najbliža tom elementu.

U novom vijeku alkemija je jedna od znanosti koja su se na zanimljiv način služila teorijom četiriju elemenata. Alkemija iščezava krajem 18. stoljeća, ali u 20. se stoljeću ponovno rađa zanimanje za nju, radi Junga koji je u tekstovima te gravirama alkemičara vidio projekcije sadržaja nesvijesti. Alkemija je spajala diskurs fizičkih, kemijskih, bioloških i psiholoških znanosti. Alkemičari su se s jedne strane bavili trnasmutacijom metala, tražeći supstanciju koja bi im omugučila napraviti od njih zlato, s druge su strane pokušavali naći sredstvo besmrtnosti. Alkemičari, ti sui generis filozofi, tvrdili su da je na početku bilo nepoznato prastanje-kaos iz kojeg su se kasnije razvila četiri elementa. Kod nekih se autora ta pramaterija prikazuje kao pravoda, pravatra, pneuma ili prazemlja. Čak je taj, moglo bi se činiti, običan kemijski proces pokriven maglom tajanstvenosti. Alkemičar je tražio posebnu vrstu zlata, filozofsko zlato, čudan kamen, kamen nevidljivosti (lapis invisibilitatis), kamen sličan eteru (lapis aethereus), nezamisliv, hermafrodičan Rebis.

U tom su smislu elementi predmet proučavanja psiholoških znanosti. Čim smo bliže području nesvijesti, tim razlike među pojedinim bićima postaju manjima. Ono što nedostaje tom mjestu jest nestanak svjesne, usustavljujuće, sortirajuće, razlikujuće misli. Najbitnija postaje zračna supstancija. Jezik se psihologije vraća višeznačnosti koja karakterizira hebrejski, grčki, latinski gdje je jedna riječ označavala i duh i materiju.

Jung pripisuje vjetru osobine arhetipa. U starom je vijeku teorija četiriju temperamenata igrala bitnu ulogu kao objašnjavajuća znanost – iz materijalnog te duhovnog aspekta – postojeću sliku svijeta. Element zraka, s obzirom na svoje »božanstvene« atribute, nevidljiv, a ipak uočljiv, samopokretan, tumačio je duhovne pojave.

O vjetru možemo isto tako raspravljati u kontekstu Jungove sheme poretka – četvornosti. Ona je za njega temelj ljudske psihe koji obuhvaća sve psihičke procese, podjednako svjesne kao i nesvjesne. Na početku su bila četiri glavna vjetra, dok je kasnije povećavanje tog broja rezultat umnožavanja prvobitnog broja četiri. Otuda su izvođene mnoge analogije među pojedinim vjetrovima, četirima stranama svijeta, četirima godišnjim dobima kao i četirima temperamentima.

Nije samo u starom vijeku opće bilo mišljenje da se sve materijalne stvari sastoje od četiriju elemenata i da o njihovim osobinama odlučuje višak jednoga od njih. To je bila teorija s pomoću koje su, čak do kraja 18. stoljeća, objašnjavane fizičke, kemijske, biološke i psihičke pojave. Potkraj 18. stoljeća teorija četiriju elemenata prenesena je na jedno drugo područje misaone djelatnosti čovjeka, ovaj put povezano s njegovom kulturnom aktivnošću, postajući organising principle of culture:

At some time, the Four Elements had been transferred from nature and physical science to culture, and transformed from the prime explanatory principle of nature into an organising principle of culture. Where the Four Elements had been an important meeting place of nature, science, and literature, they had become limited to human experience, literature, and culture in general. Limited to the arts, they convey a double sense of the continuities with classical tradition and their discontinuity from modern physical science. That literature not attached to modern science can imply that human experience when seen in relation to the Four Elements is backward-looking, nostalgic, and limited, expressing a willed traditionalism, as in T. S. Eliot’s Four Quartets.

Na stare se kozmološke koncepcije koje smatraju da su elementi osnova od koje se sastoji svijet te čovjek, teorije koje za Junga predstavljaju univerzalnu psihološku vrijednost, nadovezuje francuski filozof Gaston Bachelard. Njegova se koncepcija četiriju pjesničkih temperamenata po sljedeći put odnosi na sada već neaktualnu teoriju četiriju temperamenata s pomoću koje bi se moglo objasniti strukturu i fizičku izgradnju svemira. Poslije otkrića nužnosti postojanja simbola, materijalnog ekvivalenta za maštajuću pjesničku imaginaciju, autor Poetike prostora ustanovio je da su elementi čimbenik koji organizira i upravlja pjesnikovom imaginmacijom.

Zaista ima pisaca kod kojih su slike povezane s elementima toliko česte da je moguće intepretirati njihovo stvaralaštvo u svjetlu onih elemenata koji se ponavljaju. Potvrdu za tu tezu nalazimo također u jeziku. Vjetrovi i oluja posebno djeluju na ljude mora. Pero Dubović, iz Vojnovićeva romana Stari grijesi, najbolje se osjećao za vrijeme jakih i burnih oluja: »I on ostade sâm u noćnom vijoru. Jedva što ga tmina i oluja zahvati, pomorac se oćuti u svom elementu«. Iako je sada broj objekata na koji se taj izraz odnosi veći nego osnovna četiri prirodna elementa, zapravo njegovo prvobitno značenje potječe od njih.

Bachelardovo shvaćanje ontologije pjesničke imaginacije, koje nesumnjivo pripisuje svim elementima pa time i vjetru bitnu ulogu u proučavanju književnog stvaralaštva (naravno o tome kakvu ćemo metodologiju primijeniti u interpretaciji odlučuje samo književno djelo), oživljuje krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u knjizi Poetics of the Elements in the Human Condition, već spomenutom projektu fenomenologa koji surađuju u sklopu izdavačke serije »Analecta Husserliana«. Anna Teresa Tymieniecka u uvodu drugog sveska piše:

It appears that sea, earth or any of the elements which shows themselves in our life experience to be overwhelming autochthonous factors in one’s subsistence upon earth take, in the interplay between them and our imagination, monstrous forms that pervade our subliminal sensibility. They inspire spectra of emotions ranging from paralysing dread to the elation of freedom, from withering despair to vivifying, expanding hope.

Različite perspektive ogleda svijeta i čovjeka opisuju neukrotljivu, promjenljivu, kapricioznu narav vjetra koji je čista nazočnost, nevidljivo amorfično biće, bezlična, savršena, božanstvena forma. Vjetrovita bit, bit srodna vjetru sa sličnom naravi i osobinama, izmiče svakoj karakteristici jer ona zahtijeva statičku sliku, barem trenutačno zaustavljanje da bi se moglo pogledati cjelinu. Taj se, navodno kaotičan i nesređen element, ponaša prema svojoj vlastitoj logici, smislu, čiju superiornost i ljepotu znaju malobrojni.

Vjetar, dakle zrak koji pokreće snaga prirode, ljudsko biće ili možda Bog, obuhvaća različite pojave: od božanstvenog daha i ljudskog disanja do vihora, orkana i nevera.

Vjetrovi nisu unaprijed ispunjeni određenim sadržajem. Njihova ovisnost o kontekstu naglašava ulogu konkretizacije. Mogućnosti su velike, od sacrum do profanum, od fizike do okultizma i mistike, od zla do dobra, od destrukcije do konstrukcije, od ludosti do melankolije.

Prostor je sredina vjetra, trag – dokaz za postojanje. Naše se mogućnosti upoznavanja vjetra ograničavaju na istraživanje oznaka njegove nazočnosti. On je nevidljiv, a ipak uočljiv. Pišući o tragu, moramo imati na umu to da s jedne strane vjetar zatire tragove, čime onemogućuje dolazak kao i povratak, komplicira lektiru teksta, s druge pak, zahvaljujući njemu, možemo dešifrirati neki zapis (pismo) jer je trag prije svega informacija, poruka, znak, putokaz.

Funkcije se vjetra ne ograničavaju samo na destruktivne funkcije. Njegovo je djelovanje slično djelovanju farmakona, s obzirom na višeznačnost, ambivalenciju i kontekstualnu ovisnost vjetra. Može se pokazati osvježavajućim, spašavajućim dahom, ljetnim maestralom koji donosi tijelu i misli nužno olakšanje, može također prouzrokovati štete, uništavati rad čovjeka, donositi smrt.

Detaljna i uporna analiza značenja vjetra, unatoč velikoj raznovrsnosti te meteorološke pojave, omogućuje nam utvrditi neke nepromjenljive elemente njegove semantike. To su često proturječna značenja koja su rezultat stečenog i konceptualiziranog iskustva. Vjetar i njegovi hiponimi najčešće simboliziraju: prolaznost, vrijeme, prazninu i ništavilo, umnu otupjelost, prostor, pokret, smrt, život, nestalnost, promjenljivost, pustošenja, preporod, ludost, slobodu, plodnost, životodavan dah božanstva, božansku klicu života, nadahnuće.

Tema vjetra pojavljuje se na mnogim područjima humanistike, u književnosti, likovnim umjetnostima, psihologiji, simbolologiji, teologiji, filozofiji gdje vjetar ili njegove posebne vrste, koje često imaju svoja specifična značenja, postaju medij za sadržaje psihološke, estetske i filozofske naravi. O pitanju kulturne semantike vjetra raspolažemo detaljnom i iscrpljujućom literaturom. Skoro se u svim rječnicima simbola i mitova nalazi natuknica »vjetar«, svjedočeći o tome da su simbolična značenja vjetra jedno od stalnih sastojaka tradicije ne samo europske kulture, ali i drugih civilizacijskih krugova.

Leszek Małczak. 2008. Semantika vjetra. Zagrebačka slavistička škola. Radi se o prvom poglavlju autorove knjige Wiatr w literaturze chorwackiej. O figurze literackiej wiatru w XIX- i XX-wiecznym piśmiennictwie chorwackim strefy śródziemnomorskiej / Vjetar u hrvatskoj književnosti. O književnoj figuri vjetra u hrvatskoj književnosti mediteranskog podneblja 19. i 20. stoljeća. Poznań, Wydawnictwo Naukowe UAM. 2004.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s