O inspiraciji..

Svoja sam djela napisao kao mjesečar. Pjesme su rodile mene, a ne ja njih. – Johann Wolfgang von Goethe

Čudesna je moć inspiracije! Pokreće najuzvišenija stanja, budi nemoguće snove, otvara nove horizonte, stvara najljepša djela, čini boljim sve što dotakne…

Znamo da se ne može lako pronaći, iako smo stalno okruženi njezinim čarobnim zovom. Znamo i da se ne može lako sačuvati, niti prenijeti u ovaj vidljivi svijet. Čini se da samo dođe i ode, poput daha vjetra što prostruji preko zaboravljenih struna, a ipak vjerno i strpljivo čeka u nekom skrivenom kutku nas…

Nije jednostavno definirati ovo istovremeno toliko suptilno i toliko snažno stanje koje govori svojim uzvišenim jezikom daleko od rutine i običnih ljudskih preokupacija. Ali, možemo je prepoznati po tragovima koje ostavlja u djelima koja zahvaljujući njoj nastavljaju živjeti vlastitim životom, budeći u nama čitave svjetove, razotkrivajući nam djeliće jedne velike tajne. U rječnicima nalazimo da se radi o iznenadnom poticaju za duhovnim stvaralaštvom, o posebnom psihičkom stanju pojačane jasnoće opažanja koje može dovesti do, primjerice, umjetničkog stvaranja i znanstvenih otkrića. Latinski korijen riječi inspiratio vodi nas do pojmova duh, duša, život, udahnuti, nadahnuti i upućuje na proces oživljavanja, pokretanja nečega. Inspiracija je moć svojstvena svakom čovjeku i vezana je uz sva humana nastojanja, ne samo umjetnička ili znanstvena uz koja se najčešće povezuje, nego i filozofska, religijska, socijalna, uz sve one ljude koji su svojim životom bili dobar primjer i nadahnuće. Iako nije samo privilegija odabranih “miljenika” sudbine, važno je prepoznati njezinu snagu u djelima onih koji su svoj život posvetili nesebičnom cilju i donijeli, svatko na svom polju, svjetlo istine i nade. Nadahnuti time možemo promijeniti smjer gledanja i izaći iz vrtloga vlastitih sjenki te se pokrenuti na stvaranje naših malih istinskih djela. Ono najvažnije što se pri tome događa, buđenje je autentičnog nutarnjeg bića ili, kako nam na to ukazuje Goethe, kroz svoje djelo mi se na neki način ponovno rađamo; dajući život nečemu, mi postajemo zaista živi.

O, imat’ krila – moj je davni san, / O, letjet’ za ljepotom toga žara, doziva nas Goethe, a Krklec nam poput prijatelja savjetuje da poslušamo glas svog srca, odlučno izađemo u noć i prepustimo se krilima srebrnog plašta inspiracije koji će pred nas pasti dalekom cestom, kud nas srce vodi… Kada se upali trajni plamen zanosa, u najdubljim temeljima našeg bića pokreće se posebna vrlina entuzijazma, božanskog žara kojim možemo inspirirati druge i dodati svoj akord veličanstvenoj harmoniji svijeta.

Slika: Caesar van Everdingen – Four Muses and Pegasus on Parnassus – 1650.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s