Većinu nas je strah biti autentičan. (Premda nije dobro kada to svjesno ili nesvjesno previše ističemo, a kamo li da to namećemo, ali sada nije riječ o tome u ovom postu). Ne želimo se suočavati sa stvarima za koje mislimo da su posljedica autentičnosti – osude i reagiranja drugih, vlastite sumnje i strahovi, mogućnost neuspjeha ili odbacivanja i još toliko toga – tako da jednostavno šutimo. Nadalje, da budemo uistinu svoji potrebna nam je istinska hrabrost, predanost i osviještenost. Često nismo spremni poduzeti ono što trebamo da bismo mogli živjeti svoj život, raditi, komunicirati s drugima te stvarati uspješne odnose.
Naime, duboko u podsvijest potisnuli smo uvjerenje da ne zaslužujemo biti to što jesmo i činiti ono što želimo, jer smo zaboravili svoju istinsku prirodu. Svaki put kada se želimo približiti sebi i svojim čežnjama, u tome nas spriječi strah (što mu je glavna zadaća) i aktivira uvjerenje – ne zaslužujem biti i činiti što mi srce želi. To izaziva bol, i zato smo u svijesti stvorili obrambeni mehanizam – ja zaslužujem, kojim izbjegavamo strah, a bol anesteziramo. Na taj se način štitimo i međusobno tješimo.
Sve dok mislite da je normalno da zaslužujete bolji život znači da duboko u podsvijesti poričete sebe i vjerujete da niste dovoljno dobri takvi kakvi jeste. Paradoks je da ne trebate zaslužiti ono što želite, jer to već jeste i to već imate.
Međutim, kad vam postane važnije živjeti u miru i ostvarivati ono što želite, nego dokazivati da ste u pravu i boriti se protiv „nepravde“, tada počinje vaše istinsko iscjeljenje. Taj korak se zove razumijevanje ili oprost.
Ne isplati se lagati samog sebe.
Mi smo ono što mislimo i radimo.
Ljubav se ne zaslužuje. Ona je u nama.
Najviše se bojimo svoje vlastite snage.
I jedna Oscarova 🙂
“Budite svoji, svi ostali su ionako već zauzeti” O.Wilde
maRin 