Mi ljudi, rađamo se nevini, bez iskustva, osjetljivi i nesvjesni. Živimo situacije koje nas zbog nemirnog uma ili neznanja, ili zbog karme dovode do patnje.
Zasićenost patnjom, čini nas da se promijenimo i pruža nam moć razumijevanja rezultata i posljedica naših djela i misli. Svakom ljudskom biću slijede razna učenja i testovi u životu, to je ono što zovemo sudbina, ono što trebamo proživjeti je primjena i razumijevanje kroz doživljeno. S tim razumijevanjem možemo slobodno odlučiti hoćemo li ponoviti iskustvo, koje većinom sadrži ukalupljen stav, naviku osuđivanja i slijepo sljeđenje uvjetovanih obrazaca ponašanja.
Znači, svatko od nas ima slobodnu odluku, da želi ili ne želi ponoviti neko iskustvo. Svačiji duh se inkarnira u materiji, u jednom društvu u kojem se nalaze bića na različitim nivoima evolucije; tamo proživljavamo niz iskustava koja nas vode ka tome da razumijemo stvaranje, sebe, postojanje.
U ovaj pojavni svijet dolazimo zbog razvijenih materijalnih želja povezanih s ovim svijetom. Zbog toga što nismo zadovoljili ove želje i njihove posljedice, one nas stalno vraćaju na fizičku razinu života. Sudbina nije ništa drugo doli kolektivna sila naših djelatnosti počinjenih u prošlim životima i može se poništiti samo vlastitim trudom u ovom životu. Ne u samom djelu, već u želji, u vezanosti za plodove djelovanja, leži vezujuća sila karme.
Postoji dosta pitanja poput; Kakav je odnos između ljubavi i tuge? Može li vas neko neočekivano, neplanirano, zatečeno iskustvo promijeniti stvarno promijeniti? Može li biti ljubavi tamo gdje postoji velika patnja, kako duševna, tako i tjelesna? Mogu li patnja i ljubav ići zajedno – ne samo osobna patnja, nego i ogromna patnja cijeloga čovječanstva, patnja koju su sa sobom donijeli ratovi i još je uvijek donose, patnja ljudi koji stradavaju, koji žive u totalitarnim uređenjima – može li biti Ljubavi tamo gdje postoji stradanja? Ili se dirljiva samilost javlja sa ili tek s prestankom patnje ?
Verbalno se svakakve priče i zamisli iskazuju nakon jakih iskustva koja su nam dana upravo za pomak ka čistijoj svjesnosti a i odlukama, no ispada da u tekućoj stvarnosti nema promjena. Ako se ne ukloni osnovna navika žudnje i odbojnosti, patnja će uvijek ponovo nastajati.
Je li ljubav samo uzor – nešto što ne poznajemo pa bismo stoga to htjeli imati: taj izuzetni osjećaj velike samilosti, nesebične dobrote? No mi za to ne plaćamo pravu cijenu. Rado bismo imali neuvjetovan taj predivni biser, ali nedostaje volje da se posegne za njim, da se učini nešto čime će se zaslužiti. Ako se želi mir, mora se živjeti mir. Ako želiš razumijeti onda treba shvatiti sve različite stavove bez prosudbi. Koja je cijena za to? Za sve plaćamo, ne u novcu, nego u svojoj nutrini. Koliko duboko, koliko temeljito vidimo stvarno jedinstvo svih ljudi, ne kao nešto što se priželjkuje, već kao činjenicu, kao veoma važnu, stvarnu, postojeću istinu.
Drevni mudraci su tvrdili kako su za ljudsku stabilnost bitne tri suštine. Prva je duboki korijen vjere. Druga je neopisivo osjećanje predanosti. Treća je odlučnost volje. Ako nedostaje samo jedna od ovih suština, bit ćemo nalik tronošcu bez jedne noge. Bitno je uviditi kako svi mi posjedujemo suštinsku prirodu i kako svi mi možemo prodrijeti u suštinsku istinu; samo će tada ustrajnost naše volje odoljeti iskušenju, ograničavati sebe i druge svojim stavovima.
Vede opisuju da patnja koju ispaštamo u životu postoji samo u našem umu, a ne u fizičkom tijelu. Kako nam se um pročišćava i smiruje, tako se i naša patnja smanjuje te polako nestaje. Zato je vrlo važno u umu razviti ispravan stav prema vlastitom tijelu i problemima koje proživljavamo. Kada nam se način promatranja problema promijeni, tada se mijenja i naš dotadašnji stav prema njima. Naše fobije, predrasude i strahovi postaju gotovo beznačajnim.
Iznenadna situacija u kojoj se nađemo kao pojedinci ili neka masa ljudi mijenja stav prema životu i postavlja u središte sadržaje koji će biti za našu vječnu dobrobit. U naše živote trebamo uključiti ono što će postati izvor i uzrok našeg konačnog oslobođenja od okova materijalne egzistencije. To svakako ne mogu biti djelatnosti koje će nas i dalje vezali za posljedice našega djelovanja.
Ljudski život nam je podaren kako bi načinili pravilan izbor. Samo se u ljudskom tijelu možemo osloboditi utjecaja karme. Mnogi vedski mudraci proučavali su zakon karme govoreći o njemu kao o sofisticiranom moralnom zakonu koji uspostavlja red i pravdu u svemiru i koji djeluje u svim vremenima, mjestima i okolnostima. Na psihološkoj razini, zakon karme jasno potvrđuje slobodu jastva. Sloboda je stvarna mogućnost sebstva da pomoću razlikovanja i razuma obuzda svoje želje i usmjeri ih pravilno. Baš kao što se stare, loše navike mogu zamijeniti kultiviranjem novih, drugačijih i boljih navika.
Život u ovom svijetu upravljan je s dva načela – željom i karmom. Djelujemo da bismo zadovoljili svoje želje, a istodobno moramo iskusiti dobre ili loše posljedice naših djela. Ako je djelo počinjeno sa sebičnom željom da se uživaju njegovi plodovi, to će duši donijeti karmu. Duša iščekuje, a priroda odgovara na dušinu želju. Duša zahtijeva, a priroda dodjeljuje. Svaki je uzrok vezan svojom posljedicom, svaka djelatnost svojim plodovima, a želja je konopac koji ih povezuje.
Zato istinska svjesnost ili pažnja je rijetka i uistinu žrtva. To zahtijeva da odbacimo sve što smo bili ili se nadali da ćemo biti, da se suočimo sa svakim trenutkom bez identiteta, otvoreni prema svemu što dolazi i oslobođeno od ljudskog uplitanja. Ne smije se podcjenjivati ni potencijal za bol. Shvatimo da postoji radikalna činjenica da nema ničega, koliko god nam to bio drago, što nam ne bi moglo biti oduzeto u jednom ili drugom trenutku; ništa, koliko god zloslutno ili užasavajuće, iz čega bi nam bilo dopušteno da se povučemo ili sebe odvojimo. Sva užasna, prigušena patnja od koje nas je štitila nepažnja sada će biti viđena i osjećana. Drugo ime za takvu potpunu pažnju je Ljubav.
Na razini svijeta čovjek je odgovoran za promjenu svijeta, a to znači da smo potpuno odgovorni za način na koji živimo svoj svakodnevni život. Svrha toga života nije preinačavanje kaosa koji nas okružuje, njegovo uljepšavanje ili pak čovjekovo pristupanje ovoj ili onoj skupini ili sljedbi, već korjenita preobrazba čovjeka kao društvenoga bića, a ono je isto što i svijet; inače dobro društvo i ne može postojati. Mnogima se od nas čini teškim da se promijenimo, na primjer, da se ostavimo sudova i reagiranja na promjene, i različite stavove drugih, ogovaranja itd.. Možemo li onda otkriti zašto se ne mijenjamo, zašto , kada vidimo da nešto nije u redu, da se s tim smjesta ne prekine ? Znači li to da se nadamo kako će netko drugi unijeti reda u ovaj svijet, a on će se u taj red samo neprimjetno uvući? Znači li to da smo indolentni, u psihološkome smislu lijeni, nepoduzetni za duhovni rast, korjenitu preobrazbu koju često samo verbalno iznosimo. Stoga čovjekova odgovornost leži u tome da provede korjenitu promjenu u samome sebi zato što je on isto što i ostatak čovječanstva.
Patnja i bol su ti koji će nas na kraju primorati da se zapitamo i kažemo da možda ipak postoji negdje nešto osim ove patnje. Ono što trebamo proživjeti kako bi se naučili i shvatili.
Postoji čitav niz povezanih iskustava koja konačno vode do iskustva koje zovemo iskustvo sebe, duhovno iskustvo, iskustvo nedualnosti, iskustvo jednote. Između iskustava koja smo postigli do ovog trenutka i tog iskustva o kojem govorimo, postoji tisuće iskustava kroz koje čovjek neminovno mora proći.
maRin 