Mi nismo naše misli

Život se odvija u sadašnjosti. A koliko samo često dopuštamo našoj sadašnjosti da nam izmakne, dopuštajući vremenu da proleti kraj nas, neprimijećeno i neuhvaćeno, rasipamo dragocjene sekunde našeg života kad brinemo o budućnosti i razmišljamo o tome što je bilo u prošlosti.

Uvijek smo nečim zauzeti, i dopuštamo si premalo vremena za prakticiranje mirnoće i smirenosti.
Kada smo na poslu, sanjarimo o tome da smo na odmoru; na odmoru, brinemo o nakupljenom poslu koji nas čeka kad se vratimo s odmora. Zamaramo se opsesivnim sjećanjima iz prošlosti ili se uzrujavamo s onim što će se dogoditi, ili neće, u budućnosti. Ne cijenimo sadašnjost jer naši “majmunski umovi”, kako ih zovu budisti, skaču od jedne misli na drugu – kao majmuni koji se vješaju od stabla do stabla.
Većina ljudi ne razmišlja svjesno. Umjesto toga, misli kontroliraju nas.

Trebamo živjeti više u ovom trenutku. Življenje u trenutku – pomnost – je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost. Postajući pomnim, shvaćate da vi niste svoje misli, te postajete promatrač svojih misli iz trenutka u trenutak bez da ih osuđujete. Prakticirati pomnost znači prihvaćati svoje misli onakvima kakve jesu, ne prianjati uz njih, ali ih ni odbacivati. Na taj način, umjesto da vaš život proleti kraj vas bez da ga proživite, probuđujete iskustvo življenja.
Kultiviranje takve neosuđujuće svjesnosti sadašnjeg trenutka pruža niz pogodnosti. Pomnost smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima.

Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, i sigurniji u sebe. Oni imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Utemeljenje svijesti u ovdje i sada smanjuje razne vrste impulzivnosti i reaktivnosti koje su temelj depresija, prejedanja i problema s koncentracijom. Pomni ljudi mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti. Manje se svađaju sa svojim partnerima, ljubazniji su i pristupačniji, u vezi ne zauzimaju samo obrambeni stav.
Pomnost je u korijenu budizma, daoizma, mnogih američkih domorodačkih tradicija, te naravno yoge.

Vrijeme je najveća prijevara uma. Korjeni su mu u prošlosti, a cvjetovi u budućnosti. Poput lopoča, nema stabljike. Nikada nije sad i ovdje.

Živjeti u trenutku uključuje dubok paradoks: ne možete se služiti njegovim prednostima. To je zato što očekivanje nagrade pokreće razmišljanje orijentirano prema budućnosti, koje ruši cijeli proces. Umjesto toga, samo treba vjerovati da će nagrade doći. Postoje mnogi načini vježbanja pomnosti – i u korijenu svakog je paradoks. Ironično, otpuštanje onog što želite je jedini način da ga dobijete.

Svi imamo teškoće u našim životima, bilo da je u pitanju bivša ili sadašnja ljubav, buka pneumatske bušilice s ulice, ili iznenadni val tjeskobe netom prije govora kojeg trebamo održati. Ako im dozvolimo, uzroci iritacija nas odvraćaju od uživanja u životu. Paradoksalno, očigledno rješenje problema – fokusiranje na problem u cilju borbe protiv njega, te nadvladanje problema – često čini još gore.

Kad ga suočimo s boli, um posjeduje prirodnu sklonost da je izbjegne – odupirajući se neugodnim mislima, osjećajima i senzacijama. Kad se suočimo s gubitkom ljubavi, na primjer, borimo se s osjećajima ‘slomljenog srca’. Kako bivamo starijima, grozničavo radimo na tome da povratimo našu mladost. Kada sjedimo u zubarskoj stolici čekajući bolno vađenje zuba, želimo biti bilo gdje nego tamo. No u mnogim slučajevima, negativni osjećaji i situacije ne mogu se izbjeći – odupirati im se samo povećava bol.
Problem je što nemamo samo primarne emocije, nego i sekundarne – emocije o drugim emocijama. Nađemo se u stresnoj situaciji, a zatim mislimo, “Voljela/o bih da nisam toliko pod stresom.” Primarna emocija je stres zbog opterećenja na poslu. Sekundarna emocija je osjećaj, “Mrzim što sam pod stresom.”
Ne mora biti tako. Rješenje je prihvaćanje – pustiti osjećaju neka bude tu. To jest, biti otvoren načinu na koji stvari jesu u svakom trenutku – ne pokušavajući manipulirati ili promijeniti iskustvo, bez da ga osuđujemo, zadržavamo, ili odbacujemo. Sadašnji trenutak može biti samo takav kakav je. Težnja da ga promijenimo samo frustrira i iscrpljuje. Prihvaćanje vas oslobađa ove nepotrebne dodatne patnje.
Pretpostavimo da ste upravo prekinuli s vašom djevojkom ili mladićem, slomljena ste srca, preplavljuju vas osjećaji tuge i čežnje. Možete se pokušati boriti protiv tih osjećaja, otprilike govoreći: “Mrzim što se ovako osjećam; moram se nekako riješiti ovih osjećaja.” No, fokusirajući se na bol – tužni ste zbog toga što ste tužni – samo produžujete svoju tugu. Činite si uslugu prihvaćajući svoje osjećaje, ako umjesto toga kažete sebi: “Upravo sam doživio prekid. Osjećaji gubitka su normalni i prirodni. U redu je da se osjećam ovako.”

Prihvaćanje neugodnih osjećaja ne znači da nemate ciljeve za budućnost. To samo znači da ćete prihvatiti da su neke stvari izvan vaše kontrole. Tuga, stres, bol ili ljutnja postoje, bez obzira sviđalo se to vama ili ne. Bolje je prihvatiti osjećaje takve kakvi jesu.
Prihvaćanje isto tako ne znači da vam se mora sviđati ono što se događa. “Prihvaćanje sadašnjeg trenutka nema nikakve veze s rezignacijom”, piše Kabat-Zinn. “Prihvaćanje vam ne govori što treba učiniti. Što se događa sljedeće, što izaberete učiniti; to mora doći iz vašeg razumijevanja ovog trenutka.”
Ako osjećate tjeskobu, na primjer, možete prihvatiti osjećaj, označiti ga kao tjeskobu – tada obratite pozornost na nešto drugo umjesto toga. Možete promatrati svoje misli, percepcije i emocije koje prolaze kroz vaš um ne bivajući uvučeni u njih. Misli su samo misli. Ne morate im vjerovati i ne morate raditi ono što vam one kažu.

Evo najosnovnijeg paradoksa od svih: pomnost nije cilj, jer ciljevi su u budućnosti, ali morate postaviti namjeru obraćanja pozornosti na ono što se događa u sadašnjem trenutku. Dok čitate riječi tiskane na ovoj stranici, dok vaše oči razlikuju crne znakove na bijelom papiru, dok osjećate gravitaciju koja vas drži na planetu, probudite se. Postanite svjesni da ste živi. I dišite. Dok udišete svoj sljedeći dah, usredotočite se na podizanje vašeg abdomena prilikom udaha, pa strujanju topline kroz svoje nosnice prilikom izdaha. Ako ste svjesni tog osjećaja upravo sada, dok ovo čitate, živite u trenutku. Ništa se više neće dogoditi. To nije cilj, odredište. To je to. Već ste tamo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s