Dendizam je u današnjem značenju pokret nazvan po prauzoru, prvog odnosno paradigmatskog dendija, Georga Bryana Beau Brummella, engleskog časnika koji je živio i djelovao s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća. Dendy u izvornom značenju na engleskom jeziku jest kicoš-gizdelin. Prvi dendi, gore spomenuti Brummell, izdvajao se svojim načinom odijevanja, svojim stavovima, paravilima ponašanja, uređenjem životnog prostora, od namještaja do posuđa sve do odabira zbirke djela i autora u svojoj privatnoj knjižnici. Stoga je dendizam puno više od modne odjeće odnosno odijevanja suvremenog muškarca. Odijevanje i način odijevanja i jest snažno oruđe u prenošenju novih društvenih i duhovnih, pa i ekonomskih smjernica. A takve odrednice i smjernice najčešće diktiraju muškarci. Međutim, dendizam u najširem smislu nije pokret isključivo muškog odijevanja i habitusa, iako u svijetu prevladava takvo mišljenje ili preduvjerenje, a nije ni način odijevanja kakav prihvaćaju najčešće homoseksualci. Dendizam je i u najužem smislu pokret gdje svoje određenje nalaze osobe izmještene iz mase, bez obzira na spol ili spolno određenje. Na duhovnoj razini, to su osobe koje imaju iznijansirani balans anime i animusa u sebi, osobe koje su primijećene, bez obzira kako se odijevaju, odnosno osobe koje su primijećene ne samo po izrazito personaliziranom stilu odjevanja, već i po svojim stavovima, iz kojih emanira ono nešto profinjeno, ali i punokrvno istodobno. Dendizam nije nikako spolno kategoriziran, već je određenje moćnog duha osobe. Kada se radi o takvoj snazi duha, ona uvijek upokorava tj. razoružava sve oko sebe. To znači da takva osoba svoje stanje duha implementira u okolinu i ljude oko sebe. Rezultat je pojavnost koja se raspoznaje u odjeći i predmetima te osobe. Iz svega priloženog se podrazumijeva da se radi o plemenitosti ili aristokratskom držanju i djelovanju, naravno s jasnim objašnjenjem da aristokratstvo nije vezano ni za status, a ni za društvenu poziciju, niti aristokratstvo podnosi hijerarhiju društvene ljestvice. Aristokratstvo i u svom izvornom semantičkom značenju jest stanje duha i podrazumijeva “duhovno odabrane”. Skup tema i motiva što ih ti “duhovno odabrani” nose u sebi, upravo s te svoje izmještene pozicije na najbolji mogući način vraćaju u svijet, i svijetu.

ŠAMPANJ NA ČIZMAMA

Znači, dendizam u Londonu krajem 18. st započinje pripadnik nižeg plemstva George Bryan Brummell, koga su zvali Gizdavac, Kicoš. Još za vrijeme studija na Eatonu i Oxfordu izdvajao se opsesivnom pažnjom u izboru svakog odjevnog predmeta. Po ulasku u dvorsku svitu engleskog kralja Georgea IV. , Brummell postaje poznat po priređivanju raskošnih partija, dugom frak kaputu, plavim sakoima sa zlatnom dugmadi, dugim bijelim hlačama, uštirkanim bijelim kravatama, odbacivanju perika, zatim po korištenju sapuna i parfema i bjesomučnom glancanju čizama pjenom od šampanjca. Iako su njegov gentlemenski look i ponašanje u Londonu imali sljedbenike, Brummell je zbog dugova završio život vrlo skromno, u Cannes-u.


Pogledaj te spot :”Dedicated Follower of Fashion” by the Kinks – tribute to George Bryan Brummell – film : “This Charming Man”

Sledeću etapu, od sredine do kraja 19. st. , obilježili su lik i dijelo Barbe D’Orvijea i teorijske rasprave o dendističkoj filozofiji. Kako se u Engleskoj razvijao snažan antidendistički pokret, dendizam prelazi La Manche i začinjen romantizmom, u novom vizualnom ruhu i u direktnoj vezi sa umjetnošću, počinje osvajati Pariz.


Video isječak iz filma “This Charming Man” : Brumell U društvu princa od Wales-a i ostalih gentlemana s dvora tog vremena.

Za povratak i uskrsnuće dendizma otočani moraju zahvaliti irskom pjesniku i dramskom piscu Oscaru Willde-u, jednom od najpoznatijih dendija u povijesti. Sav u svili i kadifi, ogrnut zelenim kaputom i širokim krznom, držeći u ruci ljiljan ili suncokret, obilazio je aristokratske salone i pričao o umjetnosti i životnim zadovoljstvima. Wilde-ovski dekadentan, ekscentričan i prema puritanskom viktorijanskom društvu vrlo kritičan, dendizam je Engleskoj prihvatio ilustrator Aubrey Beardsley, u Francuskoj književnik Marcel Prost, a u Italiji poeta i donžuan Gabriele d’Anuncio. Završavajući sa sladunjavom estetskom uglađenosti, brak između nevaljalih buntovnih umjetnika i dendizma definitivno je sklopljen. Uz zvuke Jazz-a i riječi Velikog Getsby-a Francis Scott Fitzgerald-a, dendizam je uhvatio korijen i na Novom kontinentu. Dendiji su dostojanstveno prošetali kroz sve umjetničke pravce i pokrete prve polovine 20. st. i s novim estetskim idealima ušli u pop kulturu 60-ih i 70-ih, gdje su je čekali Andy Warhol i neizbežno ekscentrični David Bowie sa albumom Ziggi The Stardust.

Modern Dandy :

„Dendi je rođen u masi, ali neprestano teži pokidati sve veze sa bilo kakvim oblikom banalnosti. On je neumorni ratnik u vječitoj potrazi za stilom, narcis koji se bori protiv izvikanih modnih marki i svoj izgled povjerava najboljim majstorima igle i konca“, piše u riječniku dendizma Giuseppe Scaraffija, koji, navodeći primjere glumaca Jeremy Ironsa i John Malkovicha nastavlja: „Nekada su se dendiji primjećivali na kilometar, a danas su majstori mimikrije. Suvremena elegancija opstaje u ilegali, dendiji našeg doba žele da ih prepoznaju samo ekspertske oči, kao što su njihove“.

Više nego ikad, dendizam danas podrazumijeva ekskluzivnost. Dendi se ne kiti etiketama poznatih brendova, ne obilazi skupe butike, već se preko sajta The Sartorialist (http://www.thesartorialist.com/ ) stavlja na listu čekanja kod nekog od traženih londonskih krojača. Suvremeni dandy može imati dubok džep, ali u namjeri da bude dostojan nasljednik Brummella ili Wildea, istinskih ikona stila, puno više pomaže informiranost, odmjerenost i dobar izbor.

IKONA ŽENSKOG DENDIZMA

lempicka lempicka

Zvijezda pariških salona između dva svijetska rata, Poljakinja Tamara de Lempicka (1898-1980), udajom je stekla prezime, grofovsku titulu i novac. Po dolasku u Pariz 1922. godine počinje njena slikarska karijera. Lijepa, misteriozna, kontraverzna, slaba na glamur i raskoš, Tamara je raskalašenim, dekadentnim životim stilom davala nepresušan materijal tadašnjim tabloidima, a svojim eklektičnim dopadljivim slikarstvom privlačila je pažnju bogatih ljubitelja umjetnosti. Držeći do otmjene klijentele, čak i dok je slikala, bila je odjevena u bijelu svilu, ogrnuta skupim krznom i okićena dragim kamenjem.

Njen autoportret iz 1932, na kome je predstavljena u zelenom bugatiju, mnogi smatraju slikarskim manifestom ženske emancipacije, a nju ikonom ženskog dendizma.

VELIKI DANDY

Robert de Montesquiou-Fezensac jedan je od ključnih likova pariškog fin de siclea i stvarna inspiracija glavnog i jedinog lika Huysmansova romana Naopako/Uz dlaku, veliki meštar i nesporni guru francuske dekadencije kojega su još desetljećima nakon njegove smrti sve do granica karikature oponašali sumnjivci poput Cocteaua i Dalija

Arrangement_in_Black_and_Gold-_Comte_Robert_de_Montesquiou-Fezensac_ Count Robert de Montesquiou-Fezensac

Nema smisla upuštati se ni u komentare izjednačeno dobrih prijevoda niti u prežvakavanje sadržaja, ako je moguće tako nazvati profinjenom Huysmansovom katoličkom erudicijom nabijen tekst ovoga filozofskog romana bez radnje. Ono najznačajnije gotovo je opipljiva prisutnost jednoga od ključnih likova pariškog Fin de siècle-a ( http://en.wikipedia.org/wiki/Fin_de_si%C3%A8cle ), stvarne inspiracije glavnog i jedinog lika romana kojeg prevoditelj spominje (s ortografski dvostruko promašenim dvostrukim prezimenom) samo na jednome mjestu, velikog meštra i neospornoga gurua francuske dekadencije kojega su još desetljećima nakon njegove smrti sve do granica karikature oponašali sumnjivci poput Cocteaua i Salvadora Dalija.

Šišmiši, plave hortenzije, halucinacije i apsolutna estetika

Umor starih naroda i obiteljskih loza o kojoj govori Ernst Jünger već se može zamijetiti u portretima mladoga grofa Montesquioua. Uz probranu ljepotu njegove crte lica ozbiljnošću i melankolijom pokazuju zrelost prastare gaskonjske obitelji čije nasljeđe nužno vodi mladog, obrazovanog, imućnog i senzibilnog D’Artagnanova praunuka prema novim neobičnim putevima. Hortenzije koje je prerano umrla majka izvezla na jednoj girlandi postale su estetički Leitmotiv njegova života, a zbirka pjesama Les hortensias bleus iz 1896. pak poetički sažetak njegove mladosti. Melankolična usamljenost i tristezza isusovačkog kolegija u Rue Vaugirard, kamo su ga poslali u dobi od 17 godina, i aristokratsko zadovoljstvo u prkošenju poslali su ga u egzil unutarnjeg svijeta iz kojeg je nastala ona osjetljivost za predmete i njihov prikriveni život. Flambojantna dekadencija Huysmansova teksta iz 1884., gdje se Montesquiou prvi put materijalizira u liku jednoga romana, pridonijela je njegovoj znamenitosti i izvan pariških mondenih krugova, ali nije pravedna prema modelu. Njegova sklonost šišmišima – prema Düreru stvorenja melankolije par excellence – nagnala ga je primjerice da doma u drvenoj lakiranoj kutiji drži jednoga pravoga myotisevotisa, koji je kasnije postao neka vrsta osobnog emblema, jednako kao i sklonost prema plavim hortenzijama, hydrangea hortensia, uzgajanim u malom privatnom vrtu u Passyju, koje su postale estetički simbol njegove ekstravagantne naravi. Dok šišmiš stoji namjesto dekadentne melankolične cognitio vespertinae, plave hortenzije postaju simbol kapricioznosti, izraz njegova životnog stila i književnog rada, delicieuse – ment doux, poput gospodara plavih hortenzija samog.

Kao kod svakoga pravoga dandyja, njegov je život ponajprije bio umjetničko djelo, a isto je zahtijevao i od svojih prijatelja i prijateljica. Primjerice za svoju sestričnu, groficu Greffhule, za koju je tražio (i našao) prikladnog i pogodnog muža, i kojoj je bio ne samo mentor i zaštitnik nego i modni savjetnik. Najradije ju je viđao u crnom baršunastom kostimu s rukavima u obliku šišmiševih krila. I dok neki Proustovi biografi smatraju Montesquioua pseudopjesnikom, šarlatanom ili u najboljem slučaju slabom verzijom neke “isprazne bizantinske egzistencije”, nakon smrti prepušten je štovanju male elitarne zajednice dandyja i esteta. To što on potječe iz duhovne loze Baudelairea, Gautiera i Barbey d’Aurevillyja ostaje nepoznato ili ignorirano.

Pripadao je tradiciji slobodnih duhova u potrazi za teorijom ljepote koja bi preobrazila epohu, protiv pozitivizma, materijalizma, liberalne svojevolje, u prilog vizija, halucinacija i apsolutne estetike. Nedovoljnost isključivo racionalne koncepcije svijeta pokrenula je ove slobodnjake prema ezoteričkim i okultističkim iskustvima upotpunjenim hašišem, opijumom, apsintom, rafiniranom erotikom, platoničkim seksom i svim onim što vodi preko granica buržoaske svakidašnjice. Nakon političkog bankrota aristokracije u 19. stoljeću, postao je dobar ukus presudan za klasnu svijest. Buržoazija je nastojala naučiti bon gout i savoir-vivre od plemstva, i to je zasigurno bio jedan od glavnih razloga uspjeha koji Montesquiou ima u društvu svoje epohe.

dandy-horse_lg dandy

Celibat, ekonomska neovisnost, apsolutno raspolaganje vremenom

Poput mnogih u Parizu onoga vremena, i Marcel Proust je pripadao krugu njegovih obožavatelja: cijenio je njegove dobro uvježbane monologe i mondenu scenografiju kao i fešte chez lui, koje su u modernu književnost ušle zahvaljujući liku baruna Charlusa. Nažalost, i ovdje je njegov portret deformiran, lik-inspiracija ekscentrika iz Recherchea nepravedno je preinačen. Suptilne sfumature njegove tankoćutnosti potaknule su primjerice njegovu maštu da uvede parfeme u dekorativnu umjetnost, a sebi samom da sa suptilnom konzekventnošću namjesti stan na Quai d’Orsayu poput hrama posvećenog ljepoti kojim se kasnije s više uspjeha ali manje ukusa inspirirao Gabriele d’Annunzio za svoju klauzuru na Lagu di Garda. Montesquiouov stan, već ispražnjen u ono doba i do danas živ samo djelomično u književnosti, bio je detaljno osmišljen i eksperimentiran kao estetički fragmenti i materijalizirana duševna stanja. Jedna tako osmišljena filozofija prostora pretpostavlja izvjesne egzistencijalne danosti: celibat, ekonomsku neovisnost, apsolutno raspolaganje vremenom, što zajedno implicira potpunu slobodu od ikakvih profesionalnih ili obiteljskih restrikcija. Neovisan i samostalan život dopustio mu je udubljivanje u unutarnji svijet mnogobrojnih bibelotsa njegove privatne zbirke. Montesquiou je vjerovao u unutarnji život svih predmeta koji po njemu čak i u najjednostavnijem i najbanalnijem obliku imaju dušu. Iz predmeta svoje zbirke dobivao je magičke inspiracije, nevidljive iskre koje pale njegovu poetičku maštu i od kojih je očekivao spoznaje, prosvjetljenja i epifanije kakve opisuje Honore de Balzac. Unutarnja koherencija jednoga svjesno traženog i uređenog stana istovremeno znači otkriti tajnu nit koja veže dekoraciju i poeziju. U svojoj svakidašnjici određenoj ljepotom našao je jednu od najznačajnijih točaka vizualne senzibilnosti u onome što je tada bilo u modi: umjetnost Dalekog istoka. L’ art exquis japanske i kineske estetike postigla je punoću u čaroliji kineskog porculana: “plavetnilo neba nakon kiše”. K tome su se pridružili japansko vrtlarstvo koje je prakticirao u svojem vrtu u Passyju, kao i entuzijazam za dalekoistočne grafike. Čestost s kojom se šišmiši pojavljuju na japanskim surimonima (“ptice kožnatih krila”) kao i prisutnost punog mjeseca na grafikama i porculanu sugerirale su mu jedinstveno oduševljenje za tu zemlju, “neprestan alibi naših maštanja…”.

“Profesor ljepote”, kako ga Proust nazivlje u eseju iz 1905., utjelovljuje istovremeno i prividno kontradiktorno dandyja i boema koji se vrlo rijetko podudaraju u istoj osobi (Baudelaire, ali i D’Annunzio u prvoj polovici života).

“Kada bi Montesquiou-Fezensac kao Villiers-de-L’Isle-Adam možda bio boem obilazeći pivnice”, kako piše Edmond de Goncourt u svome Journalu, “možda bi ga se smatralo izvanrednim pjesnikom. Ali on je iz dobre obitelji, imućan i svjetski čovjek. Stoga se smatra samo baroque…”.

Neoponašljiv život

Pričinja se nemogućim lutati putevima dekadencije i nekažnjeno ulaziti u simboličke vrtove, cijena prkosom osvojene ljepote može biti vrlo visoka.

Tu gorku spoznaju iskusili su gotovo svi iz plemenita kruga prema Baudelaireovu aksiomu da dandy mora živjeti i umrijeti ispred ogledala.

Umjetni raj plaća se vrlo osobnim valutama i onda kada nam ga je darovao i neki bog: speculum animae Doriana Graya tijekom života postaje sve tamniji. “La vita inimitabile”, neoponašljiv život, tako odlučno življen po D’Annunziju i u najmračnijim godinama materijalne neimaštine, uz koncept slobode najviši je zakon svakoga pravog dandyja, jedan od sedam stupova mudrosti dobra ukusa koje treba poznavati svaki egzeget apsolutne estetike. Za Montesquiouov unutarnji dizajn, koji njegov francuski biograf nazivlje vrlo modernom riječju “instalacija”, drugdje banalnije poznat kao arts decoratifs, vrijedi ista definicija kao i za umjetnost uopće: le grand gout ne može se ni naučiti, niti naučavati, ali niti oponašati…

KORIJENI DENDIZMA U HRVATSKOJ

Zaokupljenost nacionalnom tematikom i političkim previranjima u bivšoj Austro-Ugarskoj hrvatsku je umjetnost izolirala od likova ciničnih i besposlenih esteta. Oni se tek povremeno javljaju u književnosti, npr. kod Matoša (u novelama Balkon, 1902; Camao, 1900; ili kao lirski subjekt) ili kod Novaka u negativno-podrugljivom svijetlu (Pripovijest o Marcelu Remenčiću, 1905). U pjesmi Mladoj Hrvatskoj (1909) Matoš kreira izraz nimfolepti, kao oznaku svojevrsne aristokracije duha, nazivnik nekolicine odabranih i estetski osjetljivih pojedinaca, koji se ravnaju osjećajima (od kojih je najvažniji, jasno, osjećaj za lijepo). Taj pjesnik pokušao je prenijeti Baudelaireovo učenje izloženo u već spomenutom eseju Slikar modernog života:
„Ove ličnosti nemaju drugih poziva do njegovati ideju lijepog u sebi, zadovoljavati svoje strasti da osjećaju i da misle“; „Dendizam nije … neumjerena sklonost ka uljepšavanju i materijalnoj eleganciji. Ove su stvari za savršenog dendija samo simbol aristokratske superiornosti njegova duha“; „To je prije svega žarka potreba za originalnošću … To je užitak zadivljavanja i zadovoljstvo ne bivanja zadivljenim.“

Dakle glavne su karakteristike istančan osjećaj za lijepo (tzv. ukus), sklonost kontemplaciji, odijevanje po modi, život bez obveza, dokolica, težnja za originalnosti koja često šokira javnost. Dendijevski je stav u modu u hrvatskom slikarstvu ušao mnogo kasnije negoli u ostatku Europe, jer su teme slika i grafika dugo uglavnom bile ograničene na povijesne (Quiqerez, Iveković) ili krajolike (Hötzendorfova osječka škola).

Secesija u Hrvatskoj, započeta Zagrebačkim salonom 1898, na tematskim razinama spajala je simbolistički misticizam s mitološkim temama. Ona je tako otvorila put za afirmaciju umjetnosti koja je više osobna i koja se cijeni ne samo zbog naracije nego i zbog osjećaja koje proizvodi. Sfera intimnog sa secesijskim je platnima Bele Čikoša Sessije ili Roberta Auera ušla u salone zagrebačkih bogatih građana. Umjetnost koja ne govori o nacionalnoj povijesti i koja ne dokumentira članove obitelji ili krajolik lokalne šume stvara atmosferu u kojoj financijski osamostaljeno građanstvo sada može emancipirati i svoj ukus od državnih, nacionalnih, religioznih kanona. Estetska samostalnost, uz financijsku, kao što smo vidjeli preduvjet je za stvaranje dendija u društvu.

4 thoughts on “

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s