Boem prošlosti

Odlomak iz kafanskog života – Mala slika nestaloženosti.

Tin Ujević – Sarajevo 1929.

Proglasili su me “kraljem boema”, premda, dakako, nije bilo glasanja o tom predmetu. Ja sam se, isprva, dostojno protivio, ali sve podliježe, najzad, utjecaju navike i sredine. Kralj boema?. Vjerojatno jer sam najduže noći, više od gazda-Pere i kelnera Bude i Milutina, izdržao u starom poratnom “Bumskeleru”: jedna mutna, zadimljena, zaglušna atmosfera gdje se litre ispijaju ili čaše prevrću na čaršav, uz svirku Cigana i pjevanje Cvijete, Kaje ili Sofke. Cijeli jedan naraštaj (mnogi i iz Sarajeva i drugih mjesta i zemalja) provodili su tu noći i jutra, u alkoholnim snoviđenjima, noći “nezaboravne”, ali koliko već zaboravljene i daleke!…Sjećam se jednog muslimana, odavde; erotičar čeznutljiv i strastven, padao je u tajanstveni sevdah, plaćao vino i karmenadle, čak do mutnih i tragičnih osvita, dok jednog dana daleko u Dalmaciji ili Zagrebu, nisam čuo da se ubio, tako iz ljubavi, zagonetne, neobjašnjive ljubavi koja možda nije imala predmeta, ali je trovala žile i sokove života. One teške noći kada sam, sam ili sa malo drugova, čekao na Sunce, dok su novi gosti odjedared upali, prevrnuli astale: na svaku nogu po jednu čašu, pa lupaj, lomi, dok se sve čaše ne polupaju, i onda – plaćaj u gotovom. “Bumskeler”, noćno futurističko srce jedne cijele oblasti!
– Boemi? Je li to klasa? i da li mogu da budem “kralj” nečega što je teško definisati?
Protivio sam se shvatanju koje boemu poistovjećuje sa proletarijatom, ili možda nezaposlenošću. Činilo mi se da je boemski duh vjerojatnije sitnoburžoaska koncepcija, u duhu buržoazne “vanklasne” romantike. Jer ideologija proletarijata više je upućena na realizam, na ručne, industrijske radnike. Danas se “boemom”, tvrdio sam, smatraju bogati inostranci, iz Evrope i preko Oceana, kad siđu na pariske bulevare, preodjenu se da ne bi bili suviše upadni, i provode na Montmartreu ili Montparnasseu, lagodan i slobodan život, kakav im doma ne bi mogao biti moguć. Tako je često i u drugim velikim varošima na svijetu, jer je boema međunarodan fenomen.
Bečki originalni pjesnik Petar Altenberg bio bi za beogradske boeme pravi dandy i gospodin, a mnogi bi ga smatrali i za  – “aristokratu”. Tu je boem čovjek koji živi od danas do sutra, nema para, nema briga, ali je viši od sredine i ponosan da se oslobodio od građanskih shvatanja. Jedan takav boem ima kao jedini adut – dugačke kose (koje je poslije policija ošišala), piše malo stihova koje niko ne štampa, uživa u klekovači, predviđa, “u najskorije vrijeme”, brak sa velikim mirazom, baca se više puta na snijeg kada za vrijeme mećave u poznim satima ide na spavanje, lomi godišnje tri-četiri puta ruke i noge, ranjava se sam ili u gužvi, i srećan je da ide u bolnicu.
– Koje je vaše zanimanje ? šta radite? pita ga oštro pisar na saslušanju.
– Ništa, dgovara on hladnokrvno. Ne moram da dijelim vaša shvatanja.
– Kako ništa?
Pjege na suncu, slučaj, ritam psihičkog bila, ili poslovne brige učinile su svoje: Ime omladinaca koji iskreno priznaju da ne rade ništa. Nešto ipak rade: traže nadahnuće, obilaze kafane i podrume.
Gotovo cijela poratna književnost nosi boemski žig, sa svim osobinama i nedostacima. Bilo je zemalja u kojima su pjesnici imali talenta kada su žvakali koru od naranče i dvojica nosili svega isto odijelo; pisci, danas milioneri i sopstvenici auta, nemaju iste imaginacije i sugestivne snage: nedostaje im pečat iskustva. Činjenica  koju teško razumiju oni koji žele da književnost, zvučno, bude obasipana svim povlasticama i milostima.

Pokojni Gustav Matoš bio je na Jugu možda prvi, koji je časno, nosio ime boema. Ali Matoš je bio primjerak koji je pored bijede i nesređenosti, svirao čelo i čitao, mnogo čitao, ukratko vjerovao koliko-toliko u školu tradicije i obrazovanja. Matoš je kult boeme popeo do visine jednog vjerovanja. On je umjetnike pokreta simbolizma i dekadentizma htio da poveže sa veseljacima i zabavljačima starije romantike jedne izvjesne grupe s mansarda. Matoš je proklamovao lozinku: velika svjetska Boema, kao načelo stvaranja i svjetlosti. Predvidio je izgleda činjenicu:laki romantičari išli su na popularnost, dok su simbolisti težili ka hermetizmu, pretendovali na dubinu, dakle lično usamljenje, i ništa ne manje nego parnasovci, stremili k idealu van svakodnevne, ovozemske stvarnosti: bijeg iz grubosti u kulu čiste Ljepote. Pa ako su simboliste i srodni savremenici i bili često veoma blizu nekom pojmu o boemi, to nije bila njihova težnja ni umjetnička značajka: u okviru boeme, htjeli su da imaju duh slobodan, i bili su to – kao iz nužde.
Djelo Henri Murgera dolazi, po zasluzi svoje vrijednosti, u ropotarnicu umjetnosti; kao dokumenat života, ono se iskrenije prekristališe u mladim godinama đaka koji konzumiraju pivske flaše, zanemaruju ispite i traže midinete na bulevarima univerzitetskih varoši. Pa i tu je danas život, življi, iživljeniji život, toliko drugačiji i reklo bi se, skuplji. Danas i ubogare film uči sanjati o toaletama, luksus se nameće kao surogat ukusa, a novac u bogatijim klasama automatski rješava probleme ideala…

Sjećam se pariskog Kralja Boeme, koji je umro pred koju godinu: visok, sijed gospodin, bjeloputan, krišom je pokazivao posjetnicu ambasadora nekih velikih sila i molio tiho za 50 centimesa u “Steinbachu”, noćnoj kavani na Boulevardu Saint-Michelu. Šaputalo se da je od rođenja plave krvi, ali – tajanstvena ga sila bacila na put boeme, i on je postao nerazumljiv običnim ljudima koji su u njemu mogli da vide samo oličenje atavističke sile podsvijesti. Kroz maglu korača vitka silueta, strogo zakopčana, sa trskom u ruci sa cilindrom na glavi, koji će da fiksiraju pjesnici proletera….
Riječ “bohemien” po etimologiji znači Ciganin, a u Beogradu su je preveli sa – čergari. Kritičari to pobijaju, ali ne zanemarimo prava etimologije. Misao o društvenoj pojavi je sjajna, ali to je – pozlaćena boema. Prava boema vječito sjedi u istim, često i dosadnim kafanama velegrada, gladuje, živi u planovima, spava na klupi po stanicama i parkovima. poezija bez poezije, lijepa samo kroz romantičku prizmu feljtonista i bioskopskih autora. sve je to mašta pozlatila, a siti gladnima ne vjeruju…
Boema podmlađuje poeziju, ali često je i obnova – samo je vraćanje na neku stariju, zaboravljenu modu. I oni koji pobijaju zvanični ukus pribjegavaju starijim ukusima, demodiranim dopadanjima, te se pod vidom revolucije u stvari dešava reakcija svoje vrste. Kao što se, u vremenu merkantilnih talenata, promašeni i neprecizni žurnalizam prodaje kao književnost ili poezija prve, neocjenjive kategorije.

6819534040_d4c11bec0cJesu li boemi klasa ? U martu ove godine zaplijenila je policija u Londonu prvi roman gđice Norah C. James Misija bez rukava, ne što je zlonamjerno napisan u svrhu propagande, no što bi padajući u ruke omladini mogao da, nehotice, u njima izazove iskru opake čulnosti i perverziteta: radi se o prirodnom stadiju sredine. Ali jesu li boemi klasa? Pojam je suviše elastičan. Ruski skitnice na stepe Maksima Gorkog, koji pljuju u novčarku i bacaju je u more, “brodjage” A. P. Čehova, koje stražar provodi po beskonačnim kišnim cestama, nisu li možda i oni boemi, i u kojem smislu? Kod nas između izvjesnih boema i Cigana postoji prirodna simpatija: i jedni i drugi vole olako sviranje, znanje svih stvari napamet, neposrednu reakciju senzorijuma; k tome, izvjesna ljubav za plitki sjaj: “volim rđavu muziku” i sa dugim kosama, šetam se svako veče po korzu da bih osjetio korisne simpatije.
Neki je tu i tamo ispustio dah, sa očima izvrnutim i zapjenjenim ustima, na slamnjači neke mrtvačnice; ali ovi svi su tako puni nade. Socijalna lirika ispunjena egocentrizmom; klasnost vanklasna i vanklasnost klasna; prezir dobara zemaljskih koji izražava muke da ih se steče: to je paradoks boema, pored njinog dobrog uzdanja u spasonosna jutra preporoda srca i slatkih vinskih omaglica. Ne stvarati metafizike, i živjeti na kocku.

Tako je i Jack London izašao iz američke “hobo-jungle”, gdje se skitnice sakupljaju za kupanje i kiriju od policije. Jack Dempsey i par drugih boksera debitirali su u tim tamnim ćoškovima Novoga Svijeta. No romanopisac Jim Tully tvrdi da je on jedini koji je o tom životu i svojoj bivšoj sabraći pisao, za film i pozorište, ne crveneći se u licu. Do 500 lica sakupi se u takvoj džungli, prikuje rbine ogledala u stabla uz rijeku, u kojoj operu parčeta stakla kojima se briju, i tu pod šatorima bivakiraju. Nemaju imena (samo nadimke), i niko ne zna odakle dolaze. – Tako nije kod “Dva jelena” ni u Skadarliji: tu dolazi i građanskog svijeta, vino teče potocima, čokolada se izvlači na ždrebanje, a mnogi mladić, koji će do kojih deset godina da otkrije neke “vječne istine” za koje su možda znali i naši oci, kada bi znao da su ih drugi već ranije otkrili….
Jer boemi su gordi na svoju originalnost. Svoje rijetke drugove, koji intenzivnije rade, preziru koji put samo zato što stanuju u boljim sobama i imaju čistu košulju. Da li je onda laskavo biti “kralj boema”? Da, vidite, ja sam se najzad ipak primio tog naslova. Jedan moj drug, pošto je slabo odsvirao pjesmu u noćnom lokalu u Skoplju skuplja bakšiš u tanjir; a njegov drug, što je najzgodnije, bez sviranja, sakuplja dinare u šešir u beogradskoj kafani “Tunelu”!
Po mom mišljenju, ne bi bilo nepravično da Boema umre, ali spremimo se na to, nije daleko dan kada će i poezija umrijeti. Umjetnost će, do 50 godina, postati upotrebni predmet, a prijeći će iz djela u život, i umjesto proizvoditelja imati će samo potrošače. Do tog već dana, za moj su ukus svakojako oni umjetnici čudaci, koji mjesto stvaralačke radinosti zanimaju javnost ličnim osobinama, u privatnom životu.

Tin Ujević (1891 – 1955)

Sarajevo 15. novembra 1929.

Boemizam je metafora slobode.

Boem je riječ koja u najširem smislu označava osobu koja prakticira nekonvencionalni ili nonkoformistički životni stil, odnosno svojim ponašanjem se namjerno suprotstavlja uvriježenim moralnim i kulturnim normama, odnosno očekivanjima šire zajednice.

U užem smislu se pod boemima podrazumijevaju književnici, umjetnici, muzičari ili novinari koji se, iz ovih ili onih razloga, smatraju drugacijima. Boemština se obično odražava kroz “pustolovni” i nomadski način života – boemi preferiraju slobodnu ljubav u odnosu na brak; povremena i honorarna u odnosu na stalna zaposlenja; seljenje iz grada u grad umjesto stalne rezidencije; jednostavni život u odnosu na uživanje blagodati suvremene tehnologije i sl.

Boemi se obično okupljaju u tzv. boemskim četvrtima velikih gradova. Kao primjeri se navode Montmartre i Montparnasse  u Parizu , Greenwhic Village u New Yorku.

Izraz je nastao od francuske riječi bohème kojom su se opisivali nomadski Romi porijeklom iz Češke odnosno Bohemije.

Od boema su se u 20. vijeku razvili beatinci, kao i neke druge urbane supkulpture.

Period na prijelazu iz 19 u 20_to stoljece i godine do 1 svjetskog rata (1914.godine) -Ovaj period je poznat u povijesti po zaoštravnaju klasnih suprotnosti . Svi su nezadovoljni, a umjetnici to svoje nezadovoljstvo isakzivaju bijegom od stvarnosti, duboko su razocarani i bez imalo nade.. Pisci se boje zivotom i zivjeli su tkz. Boemski. Ovaj period je obiljezen pojavom razlicitih umjetnickih smjerova i pokreta koje zajednickim imenom nazivamo AVANGARDA.

U ove smjerove spada: -SIMBOLIZAM -IMPRESIONIZAM-(lat.IMPRESSIO-utisak,dojam) -KUBIZAM -EXPRESIONIZAM -LARPURLARTIZAM-umjetnost radi umjetnosti Imperiosonisti-nenastoje svijet prikazati onakav kakv jest , nego kako se odrazava u umjetnickoj dusi…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s