Moč samopromatranja

Svatko od nas posjeduje čudesnu moć koja, u većini slučajeva, neprepoznata leži u nama, dostupna u svakom trenutku našeg života a opet tako rijetko korištena. To je moć promatranja, svjedočenja i sagledavanja. Iako se na prvi pogled čini kao da je riječ o potpuno pasivnoj i neučinkovitoj aktivnosti, s obzirom na činjenicu da se promatranjem ne postiže nikakva značajna vidljiva promjena ili pomak u onome što se promatra, zbog čega ju ujedno mnogi tako olako odbacuju i zanemaruju, pogledamo li malo dublje, vidjet ćemo da je promatranje jedna od naših najneposrednijih moći.

Štogod promatrali, krajnja svrha i smisao svakog promatranja je nedvojbeno i neposredno razumijevanje i shvaćanje. Takvu vrstu promatranja, pri kojemu smo u stanju na temelju opažanja izvanjskih objekata i pojava kao i odnosa među njima donijeti neposredni zaključak o nečemu, možemo nazvati objektivnim, izvanjskim ili pojavnim promatranjem. Sada, kada bismo na jednak način, koristeći istu dozu znatiželje, preusmjerili svoju pozornost od vanjskih pojavnih oblika na same sebe i svoje ponašanje, što bismo otkrili? Koja je zapravo uloga i smisao promatranja samih sebe i što to uopće znači promatrati sebe?

Čin samopromatranja je ono što dovodi iskru svjesnosti u mrak automatizma i navike i rastvara ga. Jer, jednom kad ste nešto osvijestili, to vam trenutačno daje moć da izaberete drugačiji ishod, da postupite drugačije, da sagledate razloge zbog kojih se nešto događa i da zaustavite slijepi stroj navike koji se neprestano vrti u beskonačnom krugu. To je taj trenutak jasnoće koji vas navodi da preispitate svoje postupke. U tome leži moć promatranja. Ali ono što je toliko zapanjujuće u svemu tome je činjenica da to nije nešto oko čega se vi morate naprezati, to nije nešto što trebate naučiti, zaslužiti ili dosegnuti dugogodišnjom praksom, jer nešto je u vama VEĆ svjesno svega što se dogodilo, kao i razloga zbog kojih se to dogodilo, sve je tu ispred nas. Vi samo trebate pogledati prema tome i sve postaje savršeno jasno. Takvu vrstu “gledanja”, kojom se promatra ono što je prostom oku nevidljivo ali ipak je moguće opaziti u nekom obliku, kao koncept, misao ili osjet, možemo nazvati unutarnjim, nepojavnim promatranjem. Takvim promatranjem ćete ubrzo doći do jednog zanimljivog otkrića – uvidjet ćete da u vama postoje barem dva identiteta koja “dijele zajednički prostor”, dvije razine vas – onaj površinski koji postupa automatski sljedeći misli i djelujući prema naučenome, u skladu s društvenom uvjetovanošću, drugim riječima, ego ili osobni identitet, i onaj dubinski, koji sve to sagledava i promatra sa distance. Ali također, u tom promatranju vam se istodobno otkriva i nevidljiva, nečujna prisutnost onoga što je tu ranije od svih njih a svjesno je i jednog i drugog, onoga što jednostavno gleda sve drugo, ali samo ne može biti viđeno niti opaženo. Promatrajući na ovaj način svoje reakcije, svoje postupke, svoje misli, vi svjetlošću svoje svjesnosti, svojom pozornošću, obasjavate i rasvjetljavate kao pojavno sve ono što u suštini niste vi! Jer, sve ono što ste u stanju primijetiti kao neku vrstu pojave unutar sebe samih, podrazumijeva da mora postojati određeni međuprostor između vas koji promatrate i onoga što promatrate. Vi morate biti iza svega toga kako bi se to moglo pojaviti pred vama. Dakle, vidjeti jasno i nedvojbeno ono što niste vi je vjerojatno i najizravniji način da dođete do spoznaje o tome tko ili što vi jeste. Jer, krajnji zaključak do kojeg jasno dolazite promatranjem je taj da u konačnici ne možete uperiti prstom prema tome što vi jeste, s obzirom da se sve što primjećujete pojavljuje vama i nalazi ispred vas, dok ste vi uvijek u pozadini, stojeći na izvoru svakog opažanja. Jasno vam je samo to da ono što vi jeste ne može biti pojava i da to samim time ne može biti shvaćeno i obuhvaćeno umom. Najbolje što um može pokušati je naslutiti što bi to otprilike moglo biti, ali ništa više. I to je sasvim u redu. Što je najbolje od svega, uopće nije niti važno da to bude shvaćeno mentalno, umom, jer je to izvan njegovog dosega. Potpuna i čista spoznaja onoga što jesmo može biti doživljeno tek srcem, kao posljedica neposrednog i nepojavnog promatranja.

Vidjet ćete da je promatranje vrlo jednostavna i prirodna pojava koja ne zahtijeva da se zadovolje nikakvi posebni preduvjeti da bi se ono moglo dogoditi. Sve što je u suštini potrebno za promatranje je pozornost, ona iskrena znatiželja i otvorenost da se nešto razumije i shvati, a sve ostalo dolazi samo od sebe. U početku se može činiti da su za promatranje neophodni mir i tišina. I naravno, dok se za neke specifične situacije to doista pokazuje istinitim, kao i činjenica da se najkvalitetniji uvidi uistinu stječu u dubokom miru i tišini, ipak, samo promatranje kao takvo ne ovisi o posebnim okolnostima, jer to nije isključivo fizički čin. Promatranje ide ruku pod ruku s bivanjem. Ono što je toliko fascinantno oko promatranja je da ono nakon određenog vremena prestaje biti nešto što “vi činite” svjesnim naporom, nego postaje nešto što “vi jeste”, prirodan način bivanja. Vi shvaćate da ste vi promatrač, pristupna točka preko koje se promatranje događa.

Stoga, koristite tu svoju bogomdanu moć da biste otkrili istinu o tome tko ili što vi jeste. Jednostavno promatrajte. Budite promatrač života! Promatrajte sebe, svoje reakcije, ponašanje, postupke, promatrajte druge, promatrajte samu svijest i način na koji se ona izražava u različitim situacijama, na koje se sve načine ono nevidljivo i nečujno pojavljuje i odražava u vidljivome, primjerice, kako se Ljubav manifestira u pojavnome preko promatranja odnosa među živim bićima općenito, ljudima, životinjama, biljkama, kao i što se događa kao posljedica nedostatka izražavanja te iste Ljubavi… Promatrajte načine i modalitete na koje se život odvija, promatrajte prirodu, njezine cikluse, jednostavno, gledajte bez ikakvih unaprijed stvorenih očekivanja ili želje da ćete vidjeti bilo što određeno – samo promatrajte, opažajte sve što možete opaziti, razvijte stav tihog nepristranog svjedočenja, promatranja u pozadini svega što vam se na površini događa u svakodnevnom životu s jednostavnom željom da shvatite neposredno, da vidite za sebe. Budite prisutni u svemu što vam se događa, naravno, ali također, istodobno dok se to događa budite svjesni da ste vi oni koji sve to promatraju sa određenog odstojanja. Čin promatranja se ne bi trebao pretvoriti u neku vrstu zadatka koji treba izvršiti, to ne smije ni u jednom trenutku biti shvaćeno kao obveza, jer u tom slučaju gubi svoj smisao i postaje kontraproduktivno. Moć promatranja je toliko prirodna, univerzalna i svojstvena svemu što je svjesno da se i ego vrlo često njome koristi. Međutim, glavna razlika je u tome što ego promatra samo onoliko koliko mu je to potrebno da bi preko tog promatranja ostvario neki određeni cilj, ali nema interesa u samom promatranju kao takvom, on ne ide za dubljim razumijevanjem onoga što vidi. Upravo je zbog toga neophodno da promatranje koje za svrhu ima otkrivanje istine bude nepristrano i lišeno prosuđivanja.

Unutar tog “promatranja zbog samog promatranja”, pojavit će vam se sami od sebe neki od najdubljih uvida o tome tko vi jeste i što je sve ovo, ovaj život, o čemu se tu zapravo radi. U trenucima tišine, što je najzanimljivije, u onim trenucima u kojima vam se čini da mentalno ništa niste niti razumijeli niti shvatili, dogodit će se jedno dublje spontano otvaranje i neposredni bljesak razumijevanja koji će vam otkriti istinu o mnogim stvarima. Uvidi nakon kojih u vama neće biti nikakve sumnje, uvidi koje vam nitko drugi neće morati potvrditi da biste ih prihvatili kao istinite, jednostavno ćete znati. ZNATI ĆETE SVOJIM BIĆEM! Osluškujte i gledajte što vam preko života vaše biće govori, što vam želi pokazati, što je tu čega se treba prisjetiti u svemu tome. Jer to se događa u svakom trenutku, neprestano, u svakoj situaciji imate priliku vidjeti i potvrditi sami sebi tko ste vi, prisjetiti se, rasti u sve dubljem razumijevanju samih sebe, sve vas na neki način usmjerava prema vama samima. Vi jedino trebate biti otvoreni prema tome.

Moć koja proizlazi iz čina promatranja nije ona vrsta moći koja daje kontrolu nad situacijama, događajima i drugim ljudima, moć da utječemo na njih ili da ih mijenjamo – naprotiv, to je moć koja daje trenutačno i jasno viđenje svega onakvim kakvo ono uistinu jest. Ono što je toliko moćno u tome je duboko razumijevanje uslijed kojeg se MIJENJAMO MI SAMI, a to je najsnažnija promjena koja se može dogoditi i jedina koja je uistinu važna.

Razlog zbog kojeg je toliko važno znati i zbog kojeg se toliko naglašava potreba posvješćivanja svog istinskog identiteta kroz pitanje “Tko sam ja?” je taj što jasno viđenje i spoznaja prirode toga što mi jesmo neminovno određuje način na koji djelujemo i živimo. Naš život postaje na neki način provjera, potvrda tog prepoznavanja. Ono što jesmo se očituje i može biti prepoznato jedino u načinu na koji jesmo.