Charles Baudelaire – teoretičar mode i dendizma

Vjerojatno najpoznatiji francuski pjesnik devetnaestog stoljeća, Charles Baudelaire zbog svoje čuvene zbirke pjesama “Cvijeće zla” je bio optužen za bogohuljenje i razvrat. Živio je od 1821. do 1867. godine. On nije bio samo pisac, kritičar, prevoditelj i estetičar, već i teoretičar mode i dendizma.

Čovjek za koga se prvi put vezuje lik dendija je Beau Brummell i to u Engleskoj na početku devetnaestog stoljeća. Brummell-ov stil je bio poznat po tome što je slavio čistoću, urednost i besprekrojan kroj odijela uz koji je išlo i otmjeno ponašanje. Uvriježeno je bilo mišljenje da su dendiji muškarci koji su isticali svoju pojavu u kojoj je odjeća imala glavnu ulogu i uz koju je išlo i imitiranje aristokratskog načina života, unatoč činjenici da su dendiji uglavnom bili pripadnici srednje društvene klase. Nisu uvijek bili na dobrom glasu, često su smatrani površnim ljudima, ali su istovremeno mnogi dendiji služili kao primjer da je u moderno doba, zahvaljujući izgradnji životnog i modnog stila, moguće promijeniti društveni status koji se dobivao rođenjem. Charles Baudelaire je također posvećivao dosta pažnje i ulagao veliku svotu novca u svoj fizički izgled i pojavu. Prema njegovim riječima, provodio bi i dva sata dnevno sređujući se. U vrijeme kada je odjeća namijenjena muškarcima postala skromnija nego što je to bila do tada, Baudelaire je usvojio jedan strog izgled za koji se ne može reći da je bio tipično dendijevski jer nije bio ni kicoški, a ni boemski. Baudelaire nije skrenuo u neukusno paradiranje odjećom, bez obzira na to što joj je posvećivao dosta pažnje, a slično boemima nigdje u društvu nije u potpunosti pripadao, ali je za razliku od njih prije birao da se poistovjećuje sa imućnijima nego da živi u siromaštvu.

Mnogi njegovi suvremenici krenuli su istim stopama i pokazali naklonost prema jednostavnoj odjeći i komadima u crnoj boji. Baudelaire je otišao korak dalje i usvojio od glave do pete “men in black” izgled. Pisao je o fenomenu dendizma koji ga je i te kako privlačio, ali za njega dendi nije bio samo čovjek koji nosi odjeću, vješalica za nju. U njegovoj analizi modernost je zauzimala središnju ulogu. Za njega je dendizam bio moderan fenomen koji se javio onda kada demokracija još uvijek nije bila u potpunosti uspostavljena, a aristokracija je bila djelomično uzdrmana. Kao i mnogi umjetnici tijekom devetnaestog stoljeća i Baudelaire je imao prilično ravnodušan stav prema usponu demokracije i kapitalizma. Osvrćući se na mušku modu tog vremena, koja je trebala propagirati jednakost među ljudima koja mu nije bila stilski bliska, Baudelaire je tvrdio da je moderni dendizam najavljivao neki novi tip intelektualne elite: “U ovakvim okolnostima, određeni muškarci dobili su ideju o zasnivanju nove vrste aristokracije, zasnovane na dragocjenim sposobnostima koje rad i novac ne mogu dati. Dendizam je posljednja iskra junaštva usred dekadencije “. Kao što vidimo, za Baudelaire-a dendi nije bio samo površni imućni čovjek koji je nosio tamna i skupa odijela. Umjesto toga, prema njegovom shvaćanju, moderni dendiji izbjegli su ne samo kicoške detalje, već i buržoasku dominaciju i propagiranje bogatstva i imućnosti. Dendizam se za njega se nije sastojao, kako su mnogi pogrešno vjerovali, u neumjerenom ukusu za odjevnu eleganciju. Za Baudelaireovskog pravog dendija te stvari nisu bile ništa više nego simboli njegove umne superiornosti, a perfekcija njegove odjeće se ogledala u apsolutnoj jednostavnosti. Kao odraz njegovih riječi, tako se i Baudelaire-ov   estetski minimalizam ispoljavao u eleminiranju svake boje osim crne, koja se povezivala s autoritetom i buntovništvom.

Koliko god da se muška odjeća tog vremena, a naročito ona koju su nosili dendiji, povezivala s jednostavnošću, priča je bila potpuno drugačija kada je u pitanju ženska moda devetnaestog stoljeća, koja je bila komplicirana i obilovala detaljima. Tek je početkom dvadesetog stoljeća postala jednostavnija i to zahvaljujući skromnim i praktičnim kreacijama Coco Chanel, prvog ženskog dendija. Mnoge moderne feministkinje kritizirale su  Baudelaire-ov stav prema ženskoj odjeći tog vremena. Žene je smatrao potpuno drugačijim od jednostavnih, superiornih dendija jer su one za njega bile “prirodne”, a njihova odjeća je bila produžetak njihovog bića. Međutim, za njega je žena u haljini koja je masovno proizvedena bila i sama takva, žena koja stvara umjetnu osobnost kroz odjeću i šminku. Za njega je ona tada neka vrsta idola, umjetna, ali ipak zasljepljujuća.

Bodler je analizirao modu svog vremena na način koji povezuje i naglašava kako moderni život, tako i modernu umjetnost. Zapravo, bio je jedan od prvih pisaca koji se pozabavio vezom između mode i modernosti. Za njega, moda je bila ključna u rasvjetljavanju modernosti i slika nekog vremena, stoga se stalno čudio kako netko može tvrditi da je razumio moderne ljude, ako nije razumio njihovu odjeću. Da bi umjetničko djelo bilo vanvremensko, ono je za njega moralo uhvatiti i zamrzne suštinu tog vremena i to nikako drugačije nego kroz okruženje, gestikulaciju i odjeću. Najviše je zamjerki imao na račun slikara i nazivao je pukom lijenošću to što su mnoge ljude na slikama predstavljali u odjeći iz prošlosti: “Draperije Rubensa ili Veronesa nikoga neće naučiti kako naslikati moderne, suvremene materijale. Osim toga, krojevi nisu ni približno slični … A držanje suvremene žene daje njenoj haljini život i karakter kakav nisu imale žene u prošlosti “. Bodler je samu činjenicu da je moda tako prolazna i konstantno u procesu mijenjanja koristio kao oznaku modernosti jer je i suvremeno društvo upravo takvo. Pravi umjetnik je, bio on pisac ili pjesnik, prema njegovom mišljenju morao naučiti kako destilirati vječno iz prolaznog. Slikovito rečeno njegovim riječima: “Koji bi se to pjesnik usudio, prilikom opisivanja velike ljepote, odvojiti ženu od njezine haljine?”