Najviše se bojimo svoje bezgranične snage..

Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage, a Nelson Mandela je tu dihotomiju odlično izrazio :

„Naš najdublji strah nije nepotpunost. Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage. Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama. Pitamo se tko sam ja da sjajim. Stvarno, zašto ne bismo sjali? Vi ste Božje dijete. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu. Nema ničeg prosvijetljenog u potiskivanju sebe, da biste prikrili tuđu nesigurnost. Rođeni ste iskazati slavu Boga koji je u vama. On nije samo u nekima, on je u svima. Pustimo li da naša vlastita svjetlost blista, podsvjesno omogućujemo drugima da svijetle. Oslobađajući se svog najdubljeg straha, pomažemo oslobađanju drugih.“

Naime, duboko u podsvijest potisnuli smo uvjerenje da ne zaslužujemo biti to što jesmo i činiti ono što želimo, jer smo zaboravili svoju istinsku prirodu. Svaki put kada se želimo približiti sebi i svojim čežnjama, u tome nas spriječi strah ( što mu je glavna zadaća) i aktivira uvjerenje – ne zaslužujem biti i činiti što mi srce želi. To izaziva bol, i zato smo u svijesti stvorili obrambeni mehanizam – ja zaslužujem, kojim izbjegavamo strah, a bol anesteziramo. Na taj se način štitimo i međusobno tješimo.

Ljubav se ne zaslužuje. Ona je u nama.

Sve dok mislite da je normalno da zaslužujete bolji život znači da duboko u podsvijesti poričete sebe i vjerujete da niste dovoljno dobri takvi kakvi jeste. Paradoks je da ne trebate zaslužiti ono što želite, jer to već jeste i to već imate.

Međutim, kad vam postane važnije živjeti u miru i ostvarivati ono što želite, nego dokazivati da ste u pravu i boriti se protiv „nepravde“, tada počinje vaše istinsko iscjeljenje. Taj korak se zove razumijevanje ili oprost.

 

Free Nelson Mandela ❤

6 thoughts on “Najviše se bojimo svoje bezgranične snage..

  1. Da, od svih religija, čini mi se da hrišćanstvo najviše uči o tome kako je skromnost = ja to ne zaslužujem ali milost će mi ipak izaći u susret,; ja sam ništavan i mali, ali Bog me takvog voli; to nisam učinio ja, ja sam tek oruđe u rukama Velikog… Verujem u Boga, zaista, ali ne i u takva učenja. Zato što duboko verujem da su pogrešna, rečju – da su velika promašena tema.

    • Ja isto vjerujem. I postujem sve moguce tradicije, ne tradicije itd. 🙂 No crkva je jedno a vjera je drugo. Mi sami mozemo odluciti ako osluhnemo dusu: sta nam najvise pase. Hvala Bogu pa vise nismo u srednjem vijeku 🙂 i znanje se lakse puno prenosi nego ikada prije. Ja volim dublja znacenja, volim cuti utarnjeg sebe.. Mislim da je sve to isto a puno je oblika stovanja onog neceg sto nam cini dobro: sto god to bilo, kako god se zvalo i kako god se to smatralo. Imas pravo to sto govoris. Bravo! Ne podrzavam nikakve manipulacije. 🙂

  2. “Naš najdublji strah nije strah od vlastite nesposobnosti. Naš je najdublji strah taj da smo beskrajno moćni.” – Mislim da zato vrlo često niti ne pokušavamo nešto napraviti, jer se bojimo da ćemo uspjeti. To da možemo i da smo moćni nosi sa sobom odgovornost! … I tako si postavljamo pitanje – Što ako uspijem? To znači da mogu i da nisam nesposobna … to znači da moram preuzeti odgovornost za svoj život i svoja stanja, a to je ono što najviše plaši.

    • Dobro dosla Slavenka! Hvala na smislenom i lijepom komentaru. Upravo tako , bravo 🙂 i komentar je lijepo upotpunio receno u ovom postu. Hvala na tome! Vidim da pisete/pises – mislite 🙂 . To bas cijenim. Veliki pozdrav!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s