– Modernizam je donio novo, avangardno viđenje arhitekture koja se oslanjala na socijalne i humane teme. Osnova je bila proklamirani funkcionalizam i novi pogled na građenje koji odbacuje sve što je suvišno za strukturu građevinske konstrukcije. Napuštaju se monumentalni oblici klasicizma i dekorativni elementi secesije koji podsjećaju na prošlost i traže se nova i jednostavnija rješenja. Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste povijesnog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala. Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koji ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši “arhitektonskih pretjerivanja” Neslužbeni moto ovog stila je svojevrsni paradoks koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).
Zbivanja u hrvatskoj arhitekturi u doba moderne :
Prije Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj su se već javile neke ličnosti koje bi mogli nazvati pretečama moderne, od kojih su najvažniji Viktor Kovačić, Edo Šen i Hugo Ehrlich. Unatoč tomu što su školovani u historicističkoj i secesijskoj tradiciji, oni pod utjecajem avangardnih strujanja u Europi mijenjaju i pročišćuju svoj arhitektonski izraz. Rat prekida razvoj nove avangardne arhitekture te prve godine mira još uvijek u tragovima obilježava postsecesijski duh. Tek sredinom 20-tih godina se situacija značajnije mijenja.
Godine 1923. diplomiraju prvi arhitekti na hrvatskom arhitektonskom učilištu, tada se vraćaju bečki i praški đaci, a zamjetno je i povećanje kapitala u Zagreb i druge hrvatske gradove. Sve to uzrokuje pravu graditeljsku ekspanziju. Međuratno razdoblje hrvatske arhitekture najznačajnije je obilježio arhitekt Drago Ibler. Predavač na likovnoj akademiji i poznati arhitekt oko sebe je okupio učenike i suradnike koji će biti presudni za pojavu prave moderne na našim prostorima. Ta grupa je prozvana Zagrebačka škola. Njihova arhitektura je slijedila odrednice postavljene u svijetu prije nekoliko godina – Le Corbusierovog funkcionalizma i Wrightove organičke arhitekture. Iako ne slijede niti jedan određen stil nego se referiraju na razne stilove, njihova arhitektura je nesumnjivo moderna i originalna.
Druga značajna skupina je ˝Zemlja˝, grupacija u kojoj su djelovali razni umjetnici, ˝lijevog socijalnog usmjerenja i izrazita figurativnog izraza˝. U grupaciji Zemlja sudjelovalo je više arhitekata koji su pripadali i Zagrebačkoj školi. Kroz svoja djela umjetnici Zemlje pokazivali su jaku socijalnu komponentu koja je tada postala važna i arhitektima u oblikovanju, ne samo manjih prostora, nego i u urbanizmu. S idejama poteklima iz europskih centara, upotpunjenima senzibilitetom zemljaša, pioniri hrvatske moderne arhitekture počeli su raditi na projektima koji su do današnjih dana sačuvali svoju ljepotu i ˝modernost˝.
Neki od primjera moderne i internacionalnog stila gradnje u Zagrebu:
Slavko Löwy – visoka kuča ili neboder na križanju Gundulićeve i Masarykove ulice, izgrađen 1933.-1934 .
Drago Ibler – drveni neboder u Martićevoj ulici iz 1958. i zgrada 1930-31.
Vitićev neboder na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice iz 1958.
Egon Steinmann, Križanićeva gimnazija izgrađena1932.
Stjepan planić Napretkov neboder u Bogovićevoj ulici izgrađen 1937.
ZAGREB – Područje istočnog dijela centra Zagreba:
Područje istočno od Draškovićeve ul. u shematičnom je rasteru bilo predviđeno za širenje grada i u prvoj (1865./67.), i u drugoj Regulatornoj osnovi Zagreba (1887./89.) – tada bez naznaka današnjih trgova – no do kraja Prvoga svjetskog rata taj je prostor ipak ostao neparceliran i gotovo neizgrađen . Ipak, druga je regulatorna osnova zbog ‘kosog’ kanaliziranja potoka Medveščaka odredila trasu buduće dijagonalne Ulice Račkog na čijem će potezu nastati tri velika međuratna trga. U Lenucijevoj Regulatornoj osnovi za istočni dio grada (1905.) potvrđena je ta radijalna ulica, a prvi je puta ucrtan i rombični trg na mjestu današnjeg Trga žrtava fašizma. Ucrtan je i manji poligonalni prostor kod budućega Krešimirova trga, a položajem je definiran i ‘trg pored tvornice konjaka’ (današnji Kvaternikov trg). Zanimljivo je da je na području obuhava te regulacije bilo predviđeno čak 12 novih trgova od kojih većina nije izvedena , a realizacija trgova koji su predmet našeg interesa započela je tek ranih 20-ih godina.
Nekoć su taj dio glavnoga grada kolokvijalno zvali Novim Zagrebom. Nikao je u svega 15-ak godina, za brzo rastući srednji i viši srednji sloj, koji je pak bio posljedica gospodarskoga prosperiteta nakon Prvoga svjetskog rata. Sve je izgledalo idilično. Godine su to art decoa i, nakon sumornih ratnih godina, intenzivnog uživanja u životu. U blokovima stambeno-trgovačkih zgrada, kao i zgrada kulturne i javne namjene, građenima za tu brzo rastuću klasu, nalaze se biseri historicizma i moderne – područje Zagreba omeđeno Draškovićevom, Vlaškom, Držićevom i Heinzelovom ulicom tako je postalo muzej nabolje hrvatske arhitekture i urbanizma. Kuće tu potpisuju velikani arhitekture Viktor Kovačić, Aladara Vladimira Baranvja, Ignjat Fisher, Zlatko Neumann, Drago Galić, Stanko L6wy, Drago Ibler…Široke ulice za razmjerno mali broj automobila čije je vrijeme tek dolazilo, ostavljeni koridori za tramvajske pruge, zgrade s prostranim stanovima s visokim stropovima, atraktivni trgovački lokali u prizemlju zgrada. Velik utjecaj na razvoj ovog dijela grada imao je i gradonačelnik Vjekoslav Heinzel koji je i sam bio arhitekt i arhitekturu diplomirao u Stuttgartu 1893. godine. Heinzel je kao arhitekt umnogome pridonio planskomu razvitku grada i živoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svjetskog rata, osobito novom regulatornom osnovom 1923., tj. planiranjem dijela grada istočno od Draškovićeve ulice, oko današnjega Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga i Zvonimirove ulice.
Javne zgrade za obrazovanje i kulturu sve redom su monumentalne građevine..U predgovoru knjige Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine Tomislava Timeta akademik Mijo Mirković 1960. sve je opisao ovako: Stambena izgradnja Zagreba između 1918. i 1940. bila je veliki uspjeh Zagreba ne samo u kvantitativnom nego i u kvalitetnom pogledu. To je bio koliko stambeni, toliko i arhitektonski i urbanistički uspjeh. Izgradnja nije bila samo zadovoljavajuća time što je stvorila dovoljnu količinu stambenih prostorija, nego je bila i solidna, lijepa i ukusna. Zagreb nije imao samo najveću akumulaciju. On je imao i najbolju arhitekturu. Danas više nije tako.
Trg hrvatskih velikana
Zdanja na Trgu hrvatskih velikana ili Trgu Burze u to vrijeme , su građena 1920-ih i 1930-ih, Na trgu se ističe palača Burze, današnja Narodna banka Hrvatske, koju je slavni arhitekt Viktor KovaČić gradio 1923. i 1924., a gradnju su 1927. dovršili Hugo Ehrlich, Alfred Albini i Mladen Kauzlarić.
Trg hrvatskih velikana je jedan od središnjih trgova u Zagrebu. Urbanistički je oblikovan regulacijskim planom iz 1923., kao ulaz u tada novi istočni dio grada. Zapadnom stranom trga prolazi Draškovićeva ulica, sa sjeverne strane prema istoku počinje Martićeva, a sredinom trga prolazi promet i tramvajska pruga u Račkoga ulicu prema Trgu žrtava fašizma.
Do kraja Prvog svjetskog rata taj prostor nije bio izgrađen, a na njemu se nalazilo sajmište. Trg je oblikovan dvjema simetrično postavljenim monumentalnim zgradama, izgrađenim 1927., palačom Burze, djelom arhitekta Viktora Kovačića (danas Hrvatska narodna banka) i zgradom u kojoj se danas nalazi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, djelom arhitekta Aladara Baranyaija. Zapadnu stranu trga čine četverokatne kuće u nizu Draškovićeve ulice. Na uglu Jurišićeve ulice je stambeno-poslovn-trgovačka modernistička zgrada arhitekta Bele Auera iz 1929., a do nje je zgrada arhitekta Pavla Deutscha iz 1931. godine. Na sjevernoj strani trga, na uglu Draškovićeve je poslovno-stambena zgrada Janeković arhitekta Huge Ehrlicha iz 1928. Dalje slijedi niz zgrada koje se nastavljaju u Martićevu ulicu.
Trg žrtava fašizma
Planiran je s okolnim ulicama 1923. na mjestu nekadašnjeg sajmišta istočno od Draškovićeve ulice, kao i središte novoga istočnog dijela grada sustavno i planski izgrađivanoga 1920-ih i 1930-ih. Novoprojektirani trg prvo se zvano Trg N, a 1927. ime mu je promijenjeno u Trg Petra I. osloboditelja (Karađorđevića). Od 1941. se zvao Trg III, a od 1942. Trg Kulina bana. Od 1946. do 1990. zvao se Trg žrtava fašizma, od 1990. do 2000. Trg hrvatskih velikana, a 2000. mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.
Projektirani kvadratni oblik trga izgrađen je reprezentativnim četverokatnicama stambene i dijelom poslovne namjene. Automobilski i tramvajski promet teče obodom trga, a u središnjem je zelenom prostoru smještena zgrada kružna tlocrta s kolonadom po obodu i niskom kupolom, izgrađena 1938. prema projektu Ivana Meštrovića za Dom umjetnosti. Godine 1941., zgrada je preuređena u džamiju, podignuta su tri minareta i fontana ispred ulaza prema projektu arhitekta Stjepana Planića. Minareti su 1948. uklonjeni, a zgrada je 1949. prenamijenjena u Muzej revolucije naroda Hrvatske. Na početku 1990-ih, zgrada je vraćena Hrvatskom društvu likovnih umjetnika i 2003. preuređena u prvotno stanje.
Na sjevernoj strani trga (br. 3) nalazi se poslovno-stambena zgrada arhitekta Viktora Kovačića iz 1922., a cijelu južnu stranu trga zatvara veliki peterokatni blok građen 1933. kao stambena zgrada JAZU, koju su izveli srhitekti Edo Šen i Milovan Kovačević.
Trg kralja Petra Krešimira
Krešimirov trg i danas je najveći trg u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj (220 x 210 m), s površinom od 43.500 m2. ostvaren u međuratnom razdoblju. Osnovna smjernica ostvarivanja toga jedinstvenog prostora bilo je u početku 20. stoljeća isticanje njegovih razvojnih mogućnosti i usmjeravanje urbane ekspanzije grada u tome smjeru, a potom, u međuratnom razdoblju, oblikovanje prepoznatljivog identiteta tog novog istočnog dijela.
Ostvarenja modeme arhitekture tridesetih čine stambene zgrade arhitekta Neumanna, Lewyja i Petrovića, zatim napete zaobljene forme uglovnica Radničkog doma ( križanje Šubićeve i Ljudevita posavskog ) iz sredine 30-ih arhitekta Šterka, Korke, Kiverova i Krekića te čeona zgrada Državne trgovačke akademije, djelo arhitekta Zvonimira Vrkljana (danas MORH).Izduženi korpus četveroetažne zgrade tadašnje Trgovačke akademije raščlanjen je centralnim ulaznim trijemom, koji se proteže cijelom visinom zgrade, čime je naglašena monumentalnost državne školske zgrade i sjevernog pročelja novoga gradskog trga. Treći veliki trg, na dijagonali kanaliziranog potoka Medvešćaka, nastaje na negdašnjem sajmištu gdje je smještaj trga (iako u drugačijem obliku, veličini pa i mikrolokaciji) anticipirao još M. Lenuci (1905.) . Kada je započela izvedba zgrada na istočnom rubu toga prostora (1923.) u regulatornoj je osnovi iste godine umjesto trga ovdje ucrtan puni blok , a s tom je pretpostavkom izgrađivana i zapadna ovojnica (od 1927.), te monumentalni sjeverni potez s Državnom trgovačkom akademijom (1931.-1938.). Tek Generalna regulatorna osnova Zagreba (V. Antolić, J. Seissel, 1936. (1938.)) taj prostor definira kao trg i izuzima ga od izgradnje. Na temelju prvonagrađenoga natječajnog rada Ciril Jeglič (1937./38.) oblikuje plohu trga kao pejsažni perivoj s modernim dječjim igralištem u sjevernoj polovici (prvo dječje igralište u Hrvatskoj). skupa sa fontanom „Kozmički ciklus vode“ ( ili u žargonu “park za odrasle” ) iz 1935. po projektu Cirila Jegliča i Josipa Seissla te je sastavni dio ovog javnoga parka koji se smatra i jednom od ponajboljih modernih projektiranih krajobraznih cjelina u Zagrebu. Voda kao element javnog prostora grada ima izuzetnu ulogu, i to ne samo u poboljšanju ambijentalnih i boravišnih kvaliteta mjesta, već bazen s vodom ima i ulogu pojilišta za ptice i druge životinje. Arhitektonska opna trga dovršena je 1941. , s iznimkom dvije poslijeratne interploacije (1957.).
Uglovnice su se radile tako da budu snažno markirane kupolom ili okruglim uglom. Ugao ulice zbog orijentacije je u gradu na neki način morao biti istaknut, što je stari trik u urbanizmu koji datira još iz 19. stoljeća.
Novakova ulica – Zagreb
Uzorna ulica vrhunske moderne stanogradnje, koja je spojila lokaciju u samom centru Zagreba i život u tihom zelenilu. Kuće luksuznog stanovanja građene 1930-ih godina za tadašnju političku i gospodarsku elitu.
Kakva je to bila arhitektonska senzacija! Prozori na kućama i ljetnikovcima do tog su vremena bili manji, klasičnih dimenzija, balkoni tijesni, vile su imale zabate i kićena pročelja. Onda je izgrađena Novakova ulica, nova lokacija za stanovanje sva u zelenilu a istovremeno u strogom centru Zagreba. Bijela. Čista. Zgrade jasnih oblika. Veliki prozorski otvori, staklene stijene, otvorene vizure iz stanova, osunčani dnevni boravci i funkcionalne terase kao produžeci salona i dnevnog boravka. Sve okruženo parkovnim zelenilom. Bila je to promjena toliko šokantna kao što bi danas iznenađujuće izgledala ulica prozirnih kuća i stanova.
Novakova ulica ansambl je modernističkih vila iznimno visoke urbane i arhitektonske kvalitete, nastao između 1930. i 1941. Revolucija u gradnji dogodila se po uzoru na znamenite ulice Weissenhofsiedlung u Stuttgartu iz 1927. godine i na bečki Werkbundsiedlung iz 1932. godine. Sve je bilo rađeno posve u skladu s novim europskim trendovima. Zgrade u toj ulici koja se zmijoliko uspinje brežuljkom potpisuju velikani arhitekture – Slavko Löwy, Bogdan Petrović, Gomboš i Kauzlarić, Zvonimir Vrkljan, Zvonimir Pavešić, Ašer Kabiljo. Novakova se i danas visoko cijeni. Predmet je stručnog izučavanja i doktorskih disertacija, a ujedno i jedna od lokacija s najskupljim kvadratom stambenog prostora u Zagrebu.
DOKUMENTARAC : KAMEROM KROZ ZAGREB 1957
Početak moderne i internacionalnog stila u svijetu :
Za razdoblje između dva svjetska rata može se reći da je pravi početak moderne arhitekture. Nakon rata Europa je razrušena, moral je nizak, a socijalna situacija teška. Velike, stare monarhije su se raspale i nastale su nove države. U projektiranju gradova uzima se u obzir sve više socijalna komponenta. Napuštaju se monumentalni oblici klasicizma i dekorativni elementi secesije koji podsjećaju na prošlost i traže se nova i jednostavnija rješenja. Zbog općeg siromaštva arhitekti napuštaju velike projekte i okreću se manjim projektima za obiteljske i najamne kuće u tzv. internacionalnom stilu.
Već prije Prvog svjetskog rata austrijski arhitekt Adolf Loos radi svoju Kuću Steiner, na kojoj koristi tehničku inovaciju – armirani beton. ( Mozete mislit koji je to preokret u arhitekturi tih godina: monumentalnosti i kičenosti ) Njegova arhitektura odlikuje se jednostavnošću i čistoćom oblika. Površina ostaje nedekorirana i raščlanjena samo prozorskim otvorima bez okvira. Taj model preuzimaju i hrvatski arhitekti. Tijekom rata se više ruši nego gradi, no već se prije konačnog završetka borbi javljaju ličnosti koje će imati presudan utjecaj na budućnost hrvatske arhitekture.
Godine 1917. u Nizozemskoj se osniva umjetnička grupa De Stijl čiji članovi napuštaju sve ranije tradicije i određuju plohu kao primarni element. Kombinirajući, preklapajući i suprotstavljajući plohe različitih dimenzija stvaraju arhitekturu različitog plasticiteta. De Stijl je imao veliki utjecaj na kasnije arhitekte, uključujući i Waltera Gropiusa, ravnatelja umjetničke škole Bauhaus koja djeluje od 1919. godine.
Gropiusova škola od 1923. godine djeluje u Dessau i oko sebe okuplja ne samo arhitekte, već i ostale najvažnije suvremene umjetnike. Za širenje ideja i iskustava moderne arhitekture posebno su bili važni „Međunarodni kongresi moderne arhitekture“ (CIAM) koji se održavaju od 1928. do 1956. godine, a rezultiraju Atenskom poveljom potpisanom 1942. godine. Početak održavanja kongresa CIAM-a označava drugu fazu europske moderne arhitekture kada se konačno odbacuju stare akademske tradicije i monumentalnost te se prednost daje socijalnoj komponenti i racionalizaciji.
Internacionalni ili međunarodni stil je vodeći smjer arhitekture 20. stoljeća u razdoblju 1930-1960-ih godina. Pioniri međunarodnog stila su bili Walter Gropius, Peter Behrens i Hans Hoppe u Njemačkoj, a najupečatljiviji i dosljedniji predstavnici bili su: Le Corbusier (Francuska), Mies van der Rohe (Njemačka – SAD) i Jacobus Oud (Nizozemska). Od brojnih predstavnika u Hrvatskoj ističu se utemeljitelj opće-umjetničke skupine Zemlja – Drago Ibler i najosebujniji rani predstavnik, Stjepan Planić.
Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste povijesnog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala. Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koji ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši “arhitektonskih pretjerivanja” Neslužbeni moto ovog stila je svojevrsni paradoks koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).
Nakon Drugog svjetskog rata, utjelovljenje ideala internacionalnog stila su postali geometrijski neboderi Mies van der Rohea, Philipa Johnsona i I. M. Peia. Arhitektura Le Corbusier je evoluirala više prema skulpturalnom pristupu arhitekturi koji naglašava grube betonske konstrukcije (tzv. “brutalizam”). Međunarodni stil je ušao i u arhitektonski konzervativne zemlje, tamo gdje su živili njegovi “pjesnici betona” – Pier Luigi Nervi u Italiji i Oscar Niemeyer u Brazilu. Svoj prilog ovoj arhitekturi dali su i individualci “organske arhitekture” Frank Lloyd Wright i Alvar Aalto.
maRin 