Tihi zov Australije

Zanimljivo je kako neke dooobre stvari dođu “same”.
Naprimjer, kada nemate inspiracije. Kada vam ne dolazi pod ruku, u glavu ili pred oči ono nešto o čemu biste čitali, razmišljali, učili itd.

Preporuku za ovu knjigu dobih od osobe koju dugo poznam i s kojom djelim slične čitalačke ukuse, te volimo prokomentirati ono što čitamo i na čemu radimo. Ova super knjiga joj je promjenila život.. Lijepo je dooobru vijest podjeliti i širiti.. Hvala ti Ines.. Što misliš i širiš..

Mudrost zaboravljene kulture stare 50000 godina i njena poruka ljudima današnjice

Ova je knjiga bajka – koliko jednostavna i željena, toliko nestvarna i nedokučiva. Nakon čitanja … pročitat ćete je još jednom … i razmišljati – kako je naš život silno kompliciran, vođen vrijednostima koje u suštini čovjeka ne mogu učiniti sretnim. Suprotno! Knjiga romansirana pripovjest liječnice koja se odazvala pozivu jedne od nomadskih skupina Aboridžina, prastarog australskog plemena, da s njima putuje na njihovom hodočašću kroz Australiju dugom tri mjeseca. Prvih se dana liječnica u šoku odricala svojih starih navika i standarda i polako prihvaćala ronbizonski život u prirodi koji se svakom zapadnjaku čini besmislen. Materijalne vrijednosti su joj ubrzano prestajale biti vrijedne i gubile svaki pravi značaj u njezinoj glavi. Od osobnih stvari nije imala ništa, na sebio je imala samo grubo tkanu (nešto kao) haljinu. I to se pokazalo sasvim dovoljnim. Nešto joj je drugo svakim danom postalo sve važnije i draže, jer ju je u tren oslobodilo opterećujućih starih normi, borbi za status, napetosti, briga, konkurencije, nesigurnosti s kojima se tipični „moderni” zemljanin svakodnevno nosi. Putujući kroz pustinju spoznala je da jednostavni život može biti prepun svakodnevnog smijeha, igre, učenja, solidarnosti i pažnje prema prijatelju i zajednici… Sve ovisi što čovjek izabere. Začudili su je jednostavni postupci „primitivnih” domorodaca; od prirode su tog dana uzimali samo onoliko koliko im je trebalo za preživljavanje, nakon premještanja logora, iza sebe bi počistiili sve, da se nije moglo prepoznati da je tu ikada itko bio, koristili su biljke i životinje kao Božji poklon… Aboridžini nisu slavili rođendane (jer – čemu slaviti starenje), ali su zajedničkom svečanošću slavili svaki osobni napredak i razvoj člana zajednice. Po rođenju¸ roditelji bi djetetu davali privremeno ime, da bi, po odrastanju, „vlasnik” sam sebi birao trajnije životno ime, ime koje je uvijek odražavalo osobnost, vještine…, „sadržaj” vlasnika (u skupini su tako bili i Majstorica Švelja, Tragač, Dobra slušateljica…).

Na kraju putovanja, kad je skupina stigla do mora i obavila svoju specijalnu misiju (koju – to pročitaje sami u knjizi), srodivši se s puninom života Praaustralaca, ali i spoznavši sebe do kraja, autorica sa žaljenjem pomislila: „Kako sam bila sretna!?”

Po povratku u svijet bijelih ljudi, kojem je pripadala, svjedokinja Margot napisala je knjigu „Tihi zov Australije”. Prenijela je poruku čovječanstvu, da ima drugačijih, možda i boljih puteva. Održala je na tisuće predavanja, napisala mnoge članke, postala propovjednik jednostavnijeg, svrhovitijeg života. Njezina je knjiga ostala svjetski popularna i mnogo godina nakon objave.

Zbog trajnih aktualnih poruka modernom, globaliziranom građaninu, još će dugo takvom ostati. Čitat ćete je s uživanjem.

Knjiga: tihi zov australije

2 thoughts on “Tihi zov Australije

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s