Eva Illouz “Zašto ljubav boli”

‘ZNANSTVENO SAM UTVRDILA ZAŠTO LJUBAV TAKO BOLI’ Sociologinja Eva Illouz o ljubavi u doba kapitala

Zaboravite na teorije o tome da vam veze ne funkcioniraju jer su vas roditelji zeznuli, voljeli premalo ili previše, jer ste zbog loših iskustava postali posesivni, ovisnički ljudi ranjenih psiha.

Ključni razlozi zbog kojih ljubav nikada nije boljela više su, grubo rečeno, Hollywood, u novije vrijeme internet i mogućnosti koje sa sobom nosi, ali prije svega razvijeni kapitalizam.

Specifični mehanizmi potrošačkog društva ti su koji su ljubavni život suvremenog čovjeka pretvorili u kaos, pretvorili nas u potrošače ljubavi, a “autonomnost i individualizam uzdigli na pijedestal, zbog čega smo postali poput kompulzivnih kupaca koji neprestano uspoređuju ponudu i traže bolji odabir na tržištu ljubavi”.

Preklapanje emocija

To su teze knjige “Zašto ljubav boli” sociologinje Eve Illouz (Planetopija), zamišljene kao svojevrsni atlas suvremene ljubavi, djela koje je zasad dobilo dosta pozitivne kritike stranih medija. Suprotno onome što se naslovom sugerira, knjiga baš i nije zamišljena kao self-help.

Illouz je, naime, ugledna sociologinja, redovna profesorica na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, gostujuća profesorica na Sveučilištu Princeton, Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociale u Parizu i Wissenschaftskolleg zu Berlin. Njemački časopis Die Zeit prije par godina uvrstio ju je među najutjecajnije mislioce 21. stoljeća.

Predmet njezina znanstvenog interesa je analiza preklapanja emocija, kulture i komunikacije, društvene reorganizacija seksualnosti i ljubavnog izbora, modusa priznanja u ljubavnom odnosu te same želje. Ukratko, koje su sve posljedice razvijeni kapitalizam – u čijem je središtu kompetitivni pojedinac – i masovni mediji ostavili na veze.

Organiziranje emocija

Iako nije neobična praksa, kako ona vidi razloge zbog kojih se sociologija bavi emocijama?

– Emocije uglavnom tretiramo kao ‘vlasništvo’ individue, nešto što je jako privatno. No, to ni približno nije tako jednostavno. Uzmite samo primjer ljutnje, koja je vrlo često naša reakcija na uzdrmani poredak, reakcija na osjećaj da ste postali žrtva nepravde. Problem je u tome što je naše poimanje nepravde, odnosno pravde obično kolektivno oblikovano. Isto vrijedi i za konvencionalne načine shvaćanje emocija, kao što je romantična ljubav, uz koje vežemo puno društveno uvjetovanih rituala – pisanje poezije, darovi, oblici udvaranja, sve do toga kada se poljubiti, kada voditi ljubav, kada se čvršće vezati. To su primjeri kako društvo organizira naše emocije.

Video :

Odlazak psihijatru

– Bez obzira na to koliko privatni naši osjećaji ljubavi bili, oni uvijek rezoniraju s tradicijom u kojoj smo odgajani. Kroz primjer ljutnje i ljubavi vrlo je jasno da se emocije mogu tretirati kao društveni fenomeni, jedan od načina na koji se kao individue povezujemo s društvom, način kojim nas kultura tjera da reagiramo na našu okolinu. Kad smo entuzijastični, ljuti, tužni, mi zapravo reagiramo na nešto što je kulturno definirano. Tako shvaćene emocije i njihove interakcije postaju tema sociologije – objašnjava Illouz.

Knjiga “Zašto ljubav boli” akumulacija je, dodaje, rada duljeg od dva desetljeća i činjenice da ju je s vremenom sve više počelo intrigirati do koje je mjere psihologija postala ključno oruđe u pitanjima kako riješiti ili analizirati ljubavnu bol.

– Dodajte tome popularne televizijske showove, self-help priručnike koji postaju međunarodni bestseleri, činjenicu da je jedan od glavnih razloga zbog kojih ljudi idu psihijatru taj da se nisu u stanju nositi s teškoćama intimnog života. Tada sam se počela pitati je li to doista uvijek bio slučaj te, ako nije, koji je odgovor na pitanje zašto su romantične veze danas postale tako teške.

Mantre protiv patnje

Eva Illouz dodaje da je ljubav oduvijek boljela i da nipošto ne želi ostaviti dojam nekoga tko idealizira ljubav minulih vremena. No, uvjerena je da je ranije boljela drukčije. – Mislim da ranije nije postojao osjećaj opće kulturne zbunjenosti oko te teme. Istina, posezalo se za ljubavnim napicima, svećenicima, narušeni odnosi popravljali su se različitim ritualima. Svejedno, naši preci nisu imali poriv da se sami konstantno bore s traženjem odgovora na to kako veze funkcioniraju ili ne funkcioniraju, nešto što nam je danas itekako nametnuto.

Razlika je, smatra Illouz, i u tome što je patnja nekoć bila sastavni, normalni dio procesa, romantizirana i kao način svojevrsnog jačanja karaktera. Suvremena kultura patnju baš i ne ljubi, a onaj koji pati, prema tim mantrama, s tim manjkavostima mora što prije izaći nakraj.

Bezbolan život

Na kraju svoje knjige Illouz tako napominje da “ako postoji neznanstvena ambicija s kojom je knjiga pisana, onda je to ambicija da se ‘olakša ljubavna patnja’ razumijevanjem njezinih društvenih potpornih stupova” i dodaje: “U današnje vrijeme takav zadatak može početi samo ako prestanemo odašiljati upute i recepte pojedincima već preopterećenim tiranskim imperativom zdravog i bezbolnog života i ljubavi”.

Na pitanje što vidi kao mogućnost izlaska iz situacija Illouz odgovara da nije prorok i da ne želi ispunjavati ono što se od sociologa i društvenjaka često traži. Smatra, ipak, da bi društvo moglo pokazati veći stupanj fleksibilnosti kad su u pitanju novonastale pojave.

– Sve češće se susrećemo sa situacijama da žene žele imati djecu, dok muškarci to odgađaju. Nekoć su muškarci u istoj mjeri željeli djecu, ako ne i više. U konačnici, radilo se o održavanju imena, kontroli žene, djece, sluga svemu zbog čega je taj ustroj bio patrijarhalan.

Na to se može odgovoriti tako da žene sve više počnu preuzimati inicijativu i idu za tim da djecu odgajaju s drugim odgovornim odraslima te tako izađu iz ponižavajućoj pozicije čekanja muškarca sve dok on ne bude spreman za taj korak.

– Moramo biti svjesni da je kapitalizam uvelike uzdrmao dinamiku predanosti, učinivši teže ostvarivom mogućnost da se brzo i lako pronađu žena i muškararac koji žele ostati u istoj vezi i imati djecu.

Dodaje da u skoroj budućnosti možemo očekivati sve veći broj zajednica u kojima se djeca odgajaju u zajednici bliskih prijatelja.

Dalje o knjizi :

Ova pak studija ponajbolja je studija o poimanju ljubavi i muško-ženskih odnosa današnjega vremena. Svatko tko se iole želi pozabaviti tim i sličnim pitanjima, ne će moći zaobići ovu izvrsnu studiju Eve Illouz. Stoga će se u ovom kratkom prikazu na kojeg sam naišao, osvrnuti na neka njezina razmišljanja s teološkoga gledišta i tako ispustiti druga, također vrlo zanimljiva promišljanja.

1. Knjiga započinje usporedbom različitih poimanja ljubavi između predmodernoga i modernoga društva, točnije između još snažno tradicionaloga društva do kraja 19. stoljeća i modernoga društva 20. stoljeća. Da bi dočarala današnje poimanje ljubavi, Illouz analizira poimanje ljubavi, odnosno «arhitekturu izbora» tradicijskoga društva 19. stoljeća, služeći se ponajviše djelima Jane Austen. Radi se o sljedećim svojstvima ljubavi toga doba: a) ljubav je bila poimana unutar određenoga društveno-moralnoga poretka. Nije se shvaćala kao «prekid ili prelaženje preko vlastita svakodnevnog života». (str. 49.) Emocije su uvijek bile ukorijenjene u moralnome. b) Budući da je žena bila ukorijenjena u društvenom moralnom sustavu, uostalom kao i muškarac, njezino sebstvo nije ovisilo o muškarcu, štoviše puno manje nego je to slučaj u današnjemu društvu gdje, kako ćemo to još pokazati, žena u potpunosti ovisi o muškarcu: «Vrijednost jedne žene čini se da je pod određenim vidom bila zajamčena neovisno o vrijednosti koju joj pridaje ili ne pridaje određeni štovatelj.» (str. 53.) c) u ljubavi nije bilo važno toliko sebe ostvarivati, biti autentičan, koliko imati karakter, tj. biti sposoban ostvarivati određene krjeposti. Dakle, sebstvo nije bilo ovisno o «emocionalnom potvrđivanju» od strane muškarca i žene, nego o ugledu i časti koji su se temeljili na određenim vrjednotama. d) Žena je također bila neovisnija o muškarcu, ukoliko se događanje ljubavi ostvarivalo kao «društveno umreženje». Nikada muškarac nije neposredno pristupao ženi, nego posredovano odnosima njezinih članova obitelji ili prijatelja. Isto tako, bilo je važno stupnjevito događanje ljubavi, hodanje, upoznavanje, zaruke pa tek onda brak. Muškarac je bio pod povećalom motren od strane svih sudionika odnosa. Žena tako nije bila «preopterećena objektom ljubavi». «Traženje ljubavi slijedilo je pravila koja su omogućavala da žena stupnjevito ulazi u blisku i intenzivnu povezanost.» (str. 61.) Ta je ritaualnost «štitila žene od kraljevstva osjećaja koji bi ih inače mogao preopteretiti.» (str. 62.) e) Strast je bila povezana s interesom (gospodarski, društveni), u čemu Illouz ne vidi ništa loše, jer je nerijetko upravo zajednički interes držao budnim i izazivao strast. (str. 67.) f) Čuvala se distancija između muškarca i žene. Nije bilo potrebno emocionalno stajati jedno pred drugim «golo» i «autentično.» (str. 77.), čuvana je bila intima sebstva jednoga i drugoga partnera. g) Muškarci su bili također jako ovisni o društveno-moranim pravilima. Posebno je to dolazilo do izražaja da je muškarac morao držati obećanja, da se muškost upravo kroz to očitovala.

2. S 20. stoljećem događa se transformacija ljubavi, odnosno nastaju «ženidbena tržišta.» Naime, ljubav se sada odvaja od društveno-moralnih pravila tradicijskih društava. Ali time se podređuje nekim drugim pravilima, a to su pravila kapitalističkoga društva. Ljubav postaje roba na tržištu. Radi se o sljedećim svojstvima sadašnjega poimanja ljubavi: a) nije više važna «ljepota» koja se očituje u snazi karaktera koji zrači kroz tijelo. Sada je važna «seksepilnost». Bitno je da žena i muškarac budu «seksepilni», tako privlačni da ih možemo zamisliti kako je dobro biti s njima u krevetu, imati seks s njima. Stoga je danas cjelokupni tjelesni, jezični i odjevni kod usmjeren na seksepilnost. (str. 83.) Bitno je dakle prikazati se što «požudnijim» drugima, buditi «požudu», tako da je sada «požuda» postala središte subjektivnosti. (str. 84.) Biti požudan, znači biti roba na tržištu. Illoz zaključuje: «Konstrukcija erotiziranih tijela je bila jedno od najupečatljivijih ostvarenja konzumerističke kulture ranoga 20. stoljeća.» (str. 86.) b) Veliku su ulogu u tome imali razni «eksperti», napose iz područja psihoanalize i psihologije koji su u središte stalno isticali važnost «dobroga seksualnog života», važnost seksa općenito. Tomu su pridonijeli potom industrije medija, kozmetike i mode. Došli smo do toga, piše naša autorica, da je «biti seksi» postalo «ključan čimbenik u izboru partnera.» (str. 94.) Illouz zaključuje da taj današnji naglasak na «biti seksi» samo potvrđuje razdvajanje seksa i osjećaja (str. 97.) c) Time nastaju «seksualna polja» modernoga društva, na kojemu muškarci i žene moraju pod svaku cijenu imati udjela. I sad dolazimo do jedne od najzanimljivijih teza knjige. U novim «seksualnim poljima» modernoga društva nastale su nove forme muške moći nad ženama. Štoviše, nikad žena nije bila podređena muškarcima kao danas. Illouz ne optužuje muškarce zbog toga, već je njihovo ponašanje izričaj današnjega svjetonazora koji je ljubav razdvojio od društveno-krjeposnih i religijskih pravila. Tomu ćemo posvetiti sljedeću točku.

3. Uobičajeno je mišljenje, na temelju današnjih muško-ženskih odnosa, da su muškarci emotivno distancirani, a žene emotivne. No, Illouz pokazuje da to uopće nije slučaj u tradicionalnim društvima. Muškarci su bili uvijek ti koji su pokazivali emocije, od razgovara do pisanja pisama. Žena je uglavnom trebala biti suzdržana, pri čemu je muškarac imao ulogu «osvajanja» žene. Time su muškarci bili ranjiviji, jer se njihov izričaj ljubav uvijek mogao razno tumačiti ili je mogao biti odbijen. (str. 124.) A danas? Danas je, primjećuje naša sociologinja, glavno svojstvo muškaraca «strah od vezivanja.» (str. 130.) Illouz ne želi taj strah tumačiti patologoiziranjem muškaraca (muški su inače emocionalno siromašni itd.), već navedenim promjenama u društvu. Dakle, zašto su današnji muškarci strašljivi s obzirom na vezivanje uz žene? Radi se o sljedećem: muškost se obično ostvarivala na trima poljima: autoritet u kući (zarađivanje), autonomija na poslu i solidarnost u muškom društvu. Feminizam i promijenjene društvene prilike upravo su to ugrozile. Muškarac više nema autoriteta u kući, jer žene nerijetko više zarađuju od njega. Izgubio je autonomiju na poslu, jer su današnja radna mjesta previše birokratizirana. Naposljetku, muškarci više ne mogu biti solidarni ni s drugim muškarcima (krčme, stadioni), jer su muška prijateljstva promatrana negativno, ili su jednostavno uvijek na mnogim mjestima prisutne i žene. Muškarac je tako oslabljen u svojoj muškosti. Naizgled, oslabljen, ukoliko se sada muškost ostvaruje na drugom polju, a to je odnos prema ženi. Kroz «nevezivanje za ženu» muškarac pokazuje moć nad ženom. Naime, analizirajući današnje moderne žene, Illouz uviđa da žene i dalje, koliko god bile feministički orijentirane, žele odnos s muškarcem, žele ekskluzivističko vezivanje. Žena i kad se upuštaju u promiskuitetnost, to je za njih uvijek sredstvo kako bi se jednom isključivo vezivale (str. 199.). A današnji muškarac upravo to koristi te kroz ženinu želju za vezivanjem kontrolira ženu. (str. 143.) Zapravo, možemo reći da žena nikad nije bila tako izložena moći muškarca kao danas. Naime, muškarac je prije, kako smo pokazali, bio određen društveno-moralnim pravilima tradicionalnoga društva, bio je «prisiljen» vezivati se i tako se držati pravila. Danas to pak više nije slučaj, i to muškarac koristi kao mjesto ostvarivanja svoje moći nad ženama, moći koju Illouz naziva «emocionalnom moći.» (str. 198.) Muškarci to također koriste jer su reproduktivno neovisni, ne stoje pod nikakvim pritiskom ženidbe i imanja djece pa mogu uživati u svojoj neovisnosti i nevezivanju za žene, te time vrše moć nad ženama. (str. 254.) Žene su toga svjesne pa i se one, Illouz nam donosi intervjue s raznim ženama, boje pitati muškarce za vezu. Nastoje se pokazati što neovisnijima kako bi mogle zadržati muškarca, koji će danas istoga trena pobjeći čim primijeti da se žena želi vezivati. (str. 156.-167.)

4. Kako se današnji čovjek više ne poima unutar određenih ustaljenih društveno-religijskih pravila koja su mu davala sigurnost, danas se u odnosima ljubavi pojavljuju dva pojma koja prije nisu postojala: nesigurnost i potvrđivanje. Današnji je čovjek nesiguran u ljubavi i stalno traži potvrđivanje, priznanje od strane druge osobe, stalno je emocionalno nesiguran i boji se da svaki čas može biti odbačen. (str. 232.) Točnije, tvrdi naša autorica, današnji je čovjek podijeljen između autonomije i priznanja. Želi biti do kraja autonoman, a opet ne može živjeti bez priznanja. To se posebno odnosi na žene, koje i danas pate od priznanja muškarca, što nije slučaj kod današnjih muškaraca pa prema tomu muškarci opet kontroliraju priznanje žene. Žene su zato prisiljene biti što autonomnije kako bi se nosile s muškarcima, odnosno tražiti što manje priznanja od muškarca, pri čemu opet snažno teže priznanju. Pa i kad veze ne uspiju, tada žene uvijek većinom sebe optužuju, muškarci gotovo nikad, kako proizlazi iz mnogobrojnih intervjua s modernim ženama i muškarcima. (str. 277.-278.) Žene se optužuju, odnosno optužuju se zbog autonomije, zbog nespremnosti da ipak od muškarca otvoreno traže priznanje. A ako to i učine, tj. traže priznanje od muškarca, pa potom odnos ne uspije, tada opet sebe optužuju zbog «previše ljubavi» (gubitak autonomije!). Stoga vojska najrazličitijih psihologa ženama daje savjete da čuvaju svoju autonomiju, da «manje ljube.» (str. 273.) Žene tako bivaju zatočene više negoli muškarci unutar svoje autonomije: «Dok (muška) kartezijanska sumnja nad sobom u konačnici vodi prema osiguranju vlastite pozicije, vlastita znanja i vlastitih osjećanja u svijetu, (ženska) sumnja prema sebi, koja je određena terapijskom kulturom autonomije i ljubavi prema sebi, potkopava ontologijski temelj sebstva.» (str. 280.) Da opet ponovimo temelju tezu knjige: nisu tomu muškarci krivi, nego današnje društvo koje je ljubav odvojilo od moralnosti, a mi bismo dodali, religije. A upravo to nije bio slučaj u tradicijskom društvu, sebstvo muškarca i žene bilo je sigurno i potvrđeno, neovisno o odnosu ljubavi. (str. 219.) Nadalje, Illouz također ističe kako se danas ljubav želi isključivo ostvarivati bez patnje. Dok je patnja u tradicionalnim društvima bila visoko cijenjena – patnja kao oplemenjivanje sebe samoga, vojska današnjih psihologa promatra patnju isključivo negativno. Zanimljivo je da prekid ljubavi u tradicionalnim društvima, tvrdi naša autorica, koji je stvarao bol i patnju, nije imao negativne posljedice za osobe. One su već bile sigurne i u ukorijenjene moralnošću i religijom, kako smo već istaknuli, te patnja nije uzrokovala depresiju kao kod današnjih prekida odnosa. Patnja je pak služila još većem rastu vlastite osobnosti. (str. 236.-237.)

5. Posebno važna tema naše autorice jest racionalizacija današnjih odnosa ljubavi koja u biti relativizira i uništava ljubav. Ta se racionalizacija dogodila kroz psihoanalizu i psihologiju: dubi se nad sobom, analizira se svaki čin pa se gubi spontanost, predanost. Osim toga, psihologija nas uči stalnoj skepsi prema onomu bez čega ljubav nije moguća: samožrtvovanje, stapanje s drugim, čežnja. To se sve proglašava infantilnim i neprihvatljivim: «U novoj terapeutskoj kulturi predanost i žrtvovanje samoga sebe postali su uvelike suspektni, jer je sposobnost čuvanja vlastitih interesa postala sinonim za duševno zdravlje.» (str. 296) A ironija je da danas većina muškaraca i žena prvo od psihologa traže rješenje za svoje ljubavne probleme! Dakako Illouz ne želi odbaciti psihologiju, ali izvrsno ukazuje kako zapravo psihologija ugrožava samu ljubav. Nadalje, u sveopćoj psihologizaciji, piše naša autorica, patnja je također postala problematična i neprihvatljiva, jer odnosi počivaju isključivo na reciprocitetu i utilitarizmu, što su «glavni izvori kulturalne racionalizacije ljubavi.» (str. 300.) Illouz je više puta istaknula kako je današnja kultura protiv patnje, a time i protiv ljubavi, jer se postavlja pitanje kako uopće ljubiti bez patnje. Psihologizacija ljubavi se očituje isto tako u stalnom „mjerkanju“ samoga sebe i drugoga: minuciozno se analizira svaki govor tijela, svaka riječ, sve. (str. 324s)

6. Isto tako, i sam feminizam je pridonio racionalizaciji ljubavi, a time duboko ugrozio ljubav. Naime, svi se muško-ženski odnosi tumače u svjetlu moći. Neprestance se razmišlja prije svakoga čina ljubavi smije li muškarac darovati žene (platiti piće ili ručak, općenito donijeti bilo koji dar: kao muškarac više ne smiješ ni darivati ženu, jer ugrožavaš njezinu autonomiju! Stoga će mnoge žene uljudno zamoliti muškarce da ih više ne daruju, i sad ti ljubi kao muškarac!). Feminizam je na taj način razorio vitešku dimenziju muškarca i žensku auru tajanstvenosti (str. 307.), ugrozio igru ljubavi koja počiva na nejednakosti (muškarac moćan, žena nemoćna: igra ljubavi kroz dvoznačnosti) (str. 346.): «Jednakost izaziva društvene strahove, jer pobuđuje nesigurnost s obzirom na pravila interakcije te na taj način guši spontanost, koje je historijski bila omogućena snažnim identitetima i ritualiziranim pravilima.» (str. 350.) Feminizam je potaknuo i muškarca da bude autonoman, da se više ne želi ili se boji vezivanja uz ženu, kako smo vidjeli. Drugim riječima, zvuči ironično ali feminizam je zapravo omogućio muškarcu dosad neviđenu moć nad ženom, na što smo gore već ukazali! «Heteroseksualne žene srednjeg društvenog sloja nalaze se u čudnovatom povijesnom položaju da mogu tako suvereno raspolagati svojim tijelom i svojim osjećajima kao nikad dosad, a opet su na nov i još neviđen način dominirane muškarcima.» (str. 427.) Nadalje, feminizam je ubacio crv stalne racionalizacije svakidašnjega života: ti ćeš ovo, ja ću ovo; u seksu ti smiješ ovo, a ja ovo!

7. Racionalizaciji također pridonosi i internetsko traženje ljubavi, gdje se svaka osoba reducira na određena svojstva robe (općeniti opis tijela i nekakvih pogleda na svijet), gubi se jedincatost, nedostaju intuicija i objava osobnosti. Illuz zaključuje da je današnja racionalizacija dokrajčila strast i erotiku. Stalna nesigurnost i očaj, koja je uzrokovana nestankom društveno-moralnih pravila unutar ljubavi, goni aktere ljubavi da se neprestance «koncentriraju na pravila interakcije kako bi pronašli sigurnost, a time ugrožavaju spontanost i predanost kao glavna svojstva ljubavi.» (str. 349.)

Tu su samo neke teze ove zanimljive studije o ljubavi u uvjetima današnjega doba. Moram priznati da već dugo nisam naišao na tako jednu svježu, duboku i lucidnu analizu današnjih muško-ženskih odnosa, i to od žene i sociologinje koja se također naziva feministicom. Eva Illouz nas upozorava da smo u mnogo čemu površno razumijevali tradicijska društva, olako odbacivali njihova društveno-moralna pravila u ljubavi, poimanje muško-ženskih identiteta i važnost nejednakosti, rituala.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s