Sretnem sretne misli

Sretne Misli. Skinem šešir i duboko im se naklonim. Često ostanu uz mene cijeli dan ili više njih uzastopno. Razgovaramo kao gospoda, psujemo kao kočijaši, smijemo se kao luđaci. Uglavnom mi ne smetaju. Nikad ih ne tjeram, ali same znaju kada trebaju otići.

Na njihovo mjesto dođe gospođa Melankolija. Čudna je. Tužna, a ipak nekako mirna, blažena, morbidno sretna. Ona nikada ne dolazi u tišini. Uvijek je prati nekakv zvuk piana ili stringa, spor, težak, usporen a opet nekako – sretan.

Sretne Misli i gospođa Melankonija se lijepo slažu. Slažu se i sa gospodinom Juče, samo… ponekad dozvole i vragu da me posjeti. Vragu koji sebe naziva Gospodin Sutra. Njega baš i ne volim. Uvijek povede sa sobom svoju prokletu partnericu: Gospođu Brigu. Demoni!

Prokletnici Sutra i Briga ne ostaju dugo i ne dolaze previše često – valjda znaju da nisu dobro došli. Ali ponekad ostave iza sebe takav zadah truleži, da me danima Sretne Misli i gospođa Melankolija zbog toga ne posjećuju. U tim danima sam u društvu Gospođe Nade. Šeta pokraj mene, pravi mi društvo, sve dok opet ne sretnem Sretne Misli.

“Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.”