Put mirnog ratnika

U jednoj teškoj fizičkoj situaciji, iza mene, dobio sam mnoge odgovore. “Nema običnih trenutaka.”  

—————————-     NEMA OBIČNIH TRENUTAKA    ——————————–

Uronivši u “Mirnog ratnika” osjetio sam najprije olakšanje, a nakon toga i zadovoljstvo u spoznaji da “Mirni ratnik” donosi vrijedne uvide koje nikada, nikada ne bismo smjeli smetnuti s uma. Naslov knjige “Put mirnog ratnika” odmah me privukao. “Mirni ratnik” – naizgled kontradiktorno, a opet tako istinito! Zanimalo me kakav bi to mogao biti put, a nakon pročitane knjige shvatio sam da već hodam njime.

Svijet je mjesto na kojem se odvija stalna borba suprotnosti. Načela stvaranja, održavanja i uništavanja u stalnom su, i to vrlo osjetljivom, međuodnosu. Njihova je igra ponekad nalik kazališnoj predstavi.

“Put mirnog ratnika” je pisan u obliku pustolovine, dakle spada u skupinu knjiga poput Castanedinih ili Redfieldovih. Glavni junak je sam Dan Millman, autor knjige, koji u studentskim danima susreće svog učitelja. Učitelj nema imena, odnosno ne želi mu ga reći, a on ga naziva Sokrat jer ga podsjeća na tog grčkog filozofa (u knjizi je ostavljena engleska inačica – Socrates, da bi se razlikovalo izmedu Sokrata i našeg suvremenog učitelja). Da bi primjerom pokazao put mirnog ratnika, Socrates radi na benzinskoj postaji, uvijek u nočnoj smjeni. Cijela radnja priče odvija se tako na neobično suvremenom mjestu. Ali, ono je dobro odabrano jer se podučavanje odvija u okruženju svakodnevnih poslova – od usluživanja mušterija, pranja vjetrobranskih stakala na automobilu do popravljanja pokvarenih karburatora i zamjene svijećica ili ulja.

Povremeno međutim, obojica, i učitelj i učenik, odlaze na mentalna putovanja na kojima se raščišćuju naučene stvari, a cijela radnja se postupno približava svom vrhuncu na kraju romana. Naime, učenik je ponešto spor i tvrdoglav te ga usprkos svemu na posljetku učitelj na osam godina šalje od sebe u život. Susreću se, naizgled slučajno, na jednom planinskom vrhuncu gdje u jednoj pećini Dan proživljava borbu na život i smrt – tek kad je naučio umrijeti poput ratnika, postalo mu je potpuno jasno što znači živjeti poput ratnika.

Put mirnog ratnika se zasniva na autentičnoj priči sa elementima fikcije čiji  glavni junak , putuje u područja romanse i magije, svijetlosti i tame, tijela, uma i duha. Vođen moćnim starim ratnikom Sokratesom i iskušavan zavodljivom i razigranom ženom po imenu Joy, Dan se približava konačnom sukobu koji će ga osloboditi ili uništiti.

Nije mi namjera prepričavati vam knjigu. Sami ćete je pročitati kod kuće. Ali, postoje neke stvari koje se mogu istaknuti. Nešto što možemo razumjeti sada i u ovom trenutku te tako obogaćeni tom spoznajom krenuti u postolovinu na put mirnog ratnika.

Možda ste se dosad zapitali odakle naslov: NEMA OBIČNIH TRENUTAKA. Stigao je iz knjige, naravno, a radi se o jednom od najvažnijih načela po kojima živi mirni ratnik. U samoj knjizi, nakon godinu i nešto mjeseci obuke, Socratesu je dosadilo da stalno odgovara na pitanja svog učenika. Doista, Dan ga je ispitivao svaku sitnicu i sve je želio znati. Vrlo često bi mu Socrates odgovarao ismijavajući ga, ali u tom trenutku mu je doista bilo dosta svega te mu je rekao da više ne želi biti njegov stroj za odgovaranje. Poslao ga je iza benzinske postaje, da tamo sjedi na jednom kamenu dok sam ne dođe do neke vrijedne spoznaje.

Navod iz knjige:
“Morat ćeš pronaći odgovor iznutra. I počinješ sada. Izađi, otiđi iza postaje, iza kante za smeće. Tamo, pored zida je veliki ravni kamen. Sjedi na njemu sve dok mi nećeš imati nešto vrijedno za reći.”
Izišao sam, pronašao kamen i sjedio u tami. Isprva su mi umom prolazile slučajne misli. Zatim sam razmišljao o svim važnim zamislima koje sam naučio u školi. Prošao je sat, zatim dva, a zatim tri. Za nekoliko sati će izići sunce i postalo je hladno.
Svanula je zora. Jedino što mi je palo napamet da bih mu mogao reći je uvid kojeg sam stekao tijekom predavanja iz psihologije. Ustao sam i odskakutao do ureda. Socrates je sjedio opušteno i udobno. “Ah, tako brzo? Pa, o čemu se radi?”
Ono što sam mu rekao nije bilo dovoljno dobro. Poslao me natrag.
Sjedio sam na kamenu, a cijelo tijelo me boljelo. Razmišljao sam o svom djetinjstvu. Razmatrao sam svoju prošlost trazeći uvide. Pokušao sam sažeti sve sto se dogodilo tijekom mjeseci sa Socratesom u neki bistri aforizam.
Razmišljao sam o nastavi koju propuštam i treninzima koje ću propustiti, a i o izgovorima koje ću morati uporabiti; možda ću im reći da sam sjedio na kamenu pored benzinske postaje. To će biti dovoljno ludo da nasmije mog trenera.
Sunce je užasno sporo puzilo preko neba. Sjedio sam, gladan, napet, zatim potišten. Stigla je večer. Nisam imao ništa za Socratesa. Zatim, upravo kad je došlo vrijeme, palo mi je napamet da on želi nesto duboko, nešto kozmički! Koncentrirao sam se obnovljenim naporima. Vidio sam ga kako ulazi u ured i maše mi. Udvostručio sam svoje napore. Pronašao sam nešto tek oko ponoći. Nisam mogao ni hodati pa sam se nekoliko minuta protezao prije nego što sam ušao u ured.
Rekao sam mu nešto o maskama koje nosimo, a pod kojima smo svi isti. Naravno, ni to nije bilo dovoljno dobro.
Potpuno shrvan vratio sam se na svoj kamen. Nisam više mogao sjediti pa sam pomislio  da bi bilo u redu ustati i odvježbati nekoliko kretnji t’ai chia, kineskog oblika vježbe u sporom kretanju kojima me je naučio Soc.
Kad sam savio koljena i njihao se naprijed-natrag, bokovi su mi se pokretali, a ruke plovile po zraku, pustio sam da disanje slijedi pomicanje mog težišta. Um mi se ispraznio, a zatim ispunio slikom.
Prije nekoliko dana polako sam trčao sredistem Berkleya pored City Halla. Da bih se opustio počeo sam se njihati u pokretima t’ai chia. Usmjerio sam se na mekoću i ravnotežu, osječajući se poput kita koji pluta u oceanu.
Nekoliko dječaka i djevojčica iz srednje škole zaustavili su se i promatrali me, ali nisam na njih obratio pozornost već sam pustio da mi koncentracija teče s pokretima. Kad sam završio i obukao trenirku, vratila mi se uobičajena svjesnost. Zapitao sam se: “Pitam se da li sam dobro izgledao?” Pozornost su mi privukle dvije zgodne djevojke koje su me promatrale i hihotale se. “Pretpostavljam da sam ostavio utisak na njih”, mislio sam gurajući obje noge u jednu nogavicu. Izgubio sam ravnotežu i pao na stražnjicu.
Djevojkama su se u smijehu pridružili i drugi studenti. Za trenutak sam osjetio sramotu, ali sam se onda bacio na leđa i smijao s njima.
Jos uvijek stojeći na kamenu pitao sam se da li je taj dogadaj značajan? Zatim sam shvatio: imao sam nešto vrijedno reći Socratesu. Shvatio sam da SAM PRIDAVAO PUNU PAŽNJU POKRETIMA TAI CHIA, ALI NE I “OBIČNIM” POKRETIMA OBLAČENJA HLAČA! Jedan trenutak sam smatrao posebnim, a drugi običnim!
Ušao sam u ured, stao ispred Socovog stola i rekao: “Nema običnih trenutaka!”
Soc se nasmijao. “Dobrodošao natrag.” Srušio sam se na kauč, a on je pripremio čaj.”

Nema običnih trenutaka – to je pravilo koje mirni ratnik poznaje jako dobro. Po njemu živi; diše po njemu. Zapravo se radi o životu u sadašnjem trenutku. Svaki trenutak je vrlo dragocijen, ni jedan nije običan; svaki zaslužuje našu punu pozornost.

Mi previše često očekujemo neke posebne trenutke u životu. Radimo za njih, nadamo im se, očekujemo ih, maštamo o njima, a zatim kad prođu – i to vrlo brzo, poput bljeska – onda ih opet prizivamo u sjećanje, žaleči za izgubljenim. Na taj način cijelo vrijeme živimo ili u prošlosti ili u budućnosti. Sadašnjost, ono jedino mjesto gdje zapravo trebamo živjeti, ostaje nam izvan dohvata.

To je potrebno promijeniti. Put mirnog ratnika počinje od tamo gdje smo. Metoda je jednostavna akcija. Mjesto je ovdje. Vrijeme je sada.

Martin Luther King, Jr. je rekao:

“Ako netko čisti ulice da bi preživio, morao bi ih čistiti kao što je Michelangelo slikao, kao sto je Beethoven skladao, kao što je Shakespeare pisao!”

Zapamtite: kvaliteta svakog trenutka ne ovisi o onome što mi iz njega dobivamo, već o onome što u njega unosimo! Još jednom: KVALITETA SVAKOG TRENUTKA NE OVISI O ONOME ŠTO MI IZ NJEGA DOBIVAMO, VEĆ O ONOME ŠTO U NJEGA UNOSIMO!

Nakon što je Dan izrekao svoj uvid o nepostojanju običnih trenutaka Socratesu, on mu je čestitajući rekao još i ovo:

Navod:
“Sportaši prakticiraju sport; glazbenici prakticiraju glazbu; umjetnici prakticiraju umjetnost. Mirni ratnik prakticira SVE. To je tajna Puta, i u tome je sva razlika.”

Inače, autor knjige je bio svjetski prvak u gimnastici. Mnogo primjera u knjizi odnosi se tako na sport – njegovu aktivnost. Tajnu puta mirnog ratnika Dan nije u potpunosti razumio dugo vremena. Nakon svog uvida o nepostojanju običnih trenutaka shvatio je zašto mu je njegov učitelj na samom početku govorio:

Navod:
“Hodanje, sjedenje, disanje, ili iznošenje smeća zahtijeva jednako takvu pozornost kao i trostruki salto.”
“Ali”, pobunio se Dan, “kad radim trostruki salto na kocki je moj život!”
“Da”, odgovrio je Socrates, “ali u SVAKOM trenutku, na kocki je KVALITETA tvog života. Život je niz trenutaka. U svakom trenutku, ili si budan ili spavaš – ili si potpuno budan ili si zapravo mrtav.”

U svakom trenutku svog života morate se pitati jeste li budni? Jeste li pozorni na taj trenutak. Jeste li pozorni SADA?

Ovo je pitanje, upućeno vama – jeste li, dakle, pozorni SADA?

Pretpostavljam da jeste. Pretpostavljam da je to zato jer vas privlače ovakve teme i želite slušati o tome. Ali, istu takvu pozornost morate pridavati svakom trenutku. Što god radili – kuhali, jeli, trčali, disali, prali se, čistili dvoriste – budite ovdje i sada, pozorni na ono što jeste. Ako to ne činite onda ne samo da niste budni, nego ste zapravo mrtvi jer se život odvija u sadašnjem trenutku, a smrt pripada prošlosti i budućnosti.

……………………………………………………………………..

Kad ljudi pokušaju biti pozorni u sadašnjem trenutku, vrlo brzo shvate da im smetaju misli. Njihov je um aktivan i nemiran. Stalno se vraća na prošlost ili luta u budućnost. Razlog za to je VEZANOST za stvari oko nas.

Treba djelovati utvrđen u miru, preporuča se i nevezanost za rezultate djelovanja. To je takoder jedan od bitnih sastojaka života mirnog ratnika.

Zabrinutost za rezultate svog djelovanja je vezanost, sreća je sloboda. Osjećaj slobode tako postaje važnim ciljem. Bez njega ne možemo biti sretni. Sto znači stvarno biti slobodan i može li se to uopće?

Život se sastoji od manjih i većih obveza i dužnosti. Jedna u sebi sadrži drugu. Ako bi se sloboda shvatila površno i grubo, ona ne bi bila moguća. Pretvorila bi se u nered i neodgovornost. Biti slobodan, ne znači moći ciniti sve. Naše su akcije uvjetovane okolnostima. Štoviše, uvjetovane su našim prošlim akcijama koje su do tih okolnosti dovele. Mi nemamo višestrukog izbora djelovanja u baš svakoj situaciji. Dobro je ako uopće imamo neki izbor. Sloboda nije moguća u smislu bezuvjetne mogućnosti da uvijek činimo bilo što. Ako slobodu treba odrediti prema djelatnosti, može se reći da sloboda predstavlja mogućnost da u određenom trenutku djelujemo na način najkorisniji za nas i našu okolinu. Vezanost je suprotna; to je nemogućnost da tako djelujemo.

Da bi oslikao ovu istinu u Stvaranju sreće uporabio priču o dva svećenika koju na jednom mjestu upotrebljava i Dan Millman u Putu mirnog ratnika. Svi ste čuli tu priču, ali evo je opet.

Stara budistička priča govori o dva lutajuća svećenika zavjetovana da neće imati nikakvih kontakata sa suprotnim spolom. Na prijelazu preko nekog potoka naišli su na djevojku u dugoj haljini kojoj je očigledno trebala pomoć. Jedan od njih se ponudio da je prenese na drugu stranu i učinio to. Nakon toga nastavili su svojim putem. Medutim, drugog je svećenika nešto mučilo. Dugo je razmišljao i na kraju više nije mogao izdržati. Bio je pogođen činjenicom što je njegov prijatelj prekršio svoj zavjet i upitao ga je zašto je to učinio. Prvi mu je odgovorio pitanjem:

“Ja sam djevojku ostavio na drugoj strani potoka, zašto je ti još uvijek nosiš sa sobom?”

Ovo je priča o slobodi. Pravoj, istinskoj slobodi duha. Prvi svećenik živi u sadašnjosti i zato je slobodan. Bez obzira na zavjet, koji je u stvari sjećanje, dakle proslošt, taj odredeni trenutak imao je svoju potrebu, svoju svrhu. Ona je bila ispunjena i istog časa zaboravljena. Sadasnji trenutak nastavio se odvijati. Na taj način zavjet nije prekršen. Drugi svećenik je vezan. On cijelo vrijeme živi u proslosti. Najprije, zbog prošlog zavjeta nije bio sposoban uvidjeti ono što treba učiniti – pomoći drugome. Zatim je sve svoje vrijeme posvetio razmišljanju o djevojci, prenošenju preko potoka i o tome da li je to bilo ispravno ili ne. Na taj je način izgubio svoju sadašnjost i zaista prekršio svoj zavjet.

Obavljajte stvari jednu po jednu. Kad se posvećujete jednoj, neka ona bude najvažnija. Takoder, ne dopustite da “odrađujete” bilo što u ime nečeg što će tek doći. Sadašnjost je suviše dragocjena da bi je žrtvovali radi budućnosti. “Odrađivanje” bilo kojeg dijela vašeg dana je dobrovoljno pristajanje na smrt. Kad odrađujete nešto, onda vas nema, ne postojite.

Ovo načelo treba shvatiti u smislu unutarnjeg stanja duha, a ne razloga za poduzimanje neke aktivnosti. Na kraju, svaka naša djelatnost ulog je za bolju budućnost; mi djelujemo da bismo stvorili neku dobrobit za sebe ili druge. Ali, djelujemo u sadašnjem trenutku i on treba biti u našoj svijesti. Tako osiguravamo stalan osjećaj slobode, a ona je preduvjet za sreću. Ako je naša pozornost na sreći koja će doći ili na onoj koju smo nekad imali, onemogućili smo pristup sreći koju možemo osjećati sada.

ŽIVITE U SADAŠNJEM TRENUTKU!

Sadašnjost je jedino mjesto gdje boravi sreća.
Sadašnjost oslobađa, prošlost i budućnost vezuju.

Od prošlosti se može učiti, budućnost se može mijenjati,
ali živjeti treba u sadašnjosti.

Postupci ne smiju biti zasnovani na prošlim utiscima.
Svaki novi dan, svaki novi trenutak, neka bude svoj.

Odbacite krivnju zbog prošlih pogrešaka. Odbacite zabrinutost radi budučnosti.
Djelujte sada, i ne vezujte se za rezultate. Oni su ionako spontana posljedica vaše aktivnosti.

Obavljajte stvari jednu po jednu. Kad se nečemu posvećujete
neka to u tom trenutku bude najvažnije na svijetu.

Nikad nista nemojte “odrađivati”. Ne žrtvujte sadašnjost radi budučnosti.

……………………………………………………………………..

Put mirnog ratnika ispunjen je mnogim vrijednim podukama. Dozvolite mi da napravim barem kratki pregled onih koje su me najviše dojmile, što ne znači da su i najvažnije.

Kad sam već spomenuo Stvaranje sreće, naravno da i put mirnog ratnika vodi do tog cilja. Evo nekoliko misli iz knjige koje govore o sreći:

“Budala je sretna kad su joj ispunjene žudnje. Ratnik je sretan bez razloga. Zbog toga je sreća vrhunska vještina – iznad svih kojima sam te podučio.”

“Ako ne dobiješ sto zelis, patiš; ako dobiješ ono sto ne želiš, patiš; čak i ako dobiješ upravo ono što zelis opet patiš jer to ne možes zauvijek zadržati. Razlog je tvoj um. On želi biti izvan promjene, bez bola, bez obaveza na život i smrt, ali promjena je zakon i nikakvo pretvaranje neće promijeniti tu stvarnost.”

“Probudi se! kad bi znao da si smrtno bolestan – kad bi ti ostalo samo malo vremena za život – zar bi propustio i to malo?! Pa, kažem ti, čovjece – ti jesi smrtno bolestan. Ta se bolest naziva – rođenje. Ostalo ti je jos samo nekoliko godina života. Svima nama ostalo je samo nekoliko godina života. Dakle, budi sretan sada, bez nekog razloga, ili nikada nećes biti sretan.

Da, budite sretni sada, ili nikada nećete biti sretni!

Ali, kako to postići, sada će ponovo pitati mnogi – kako postići da doista promijenim svoju situaciju; kako krenuti na taj put kad me toliko toga opterecuje? Nakon tog pitanja mnogi će dodati – ma radit ću ja to, kad odem u penziju, ili kad si sredim stambeno pitanje, ili kad učinim ovo ili ono. Već i sami znate da su sve to samo izgovori.Put počinje sada i ovdje.

Ima još jedna rečenica iz Puta mirnog ratnika koju bih želio da čujete:

Bolje je napraviti pogrešku punom snagom svoga bića nego pažljivo izbjegavati pogreške bojažljiva duha. Odgovornost znači prepoznati i zadovoljstvo i cijenu, izabrati na osnovi te spoznaje, a zatim živjeti s tim izborom bez zabrinutosti.”

Vidite, ako nešto želite učiniti, nemojte se bojati posljedica svoje želje. Naravno da svaka djelatnost nosi posljedice. Ali, doista je bolje pogriješiti strastveno, nego živjeti mlako! Postoje stvari u životu za koje znate da ih morate učiniti, i jednostavno ih učinite.

Ima jedna firma – ime neću spominjati  – ciji mi se slogan nevjerojatno sviđa. To je najduhovnija rečenica koju sam čuo. Ta rečenica, taj slogan, u sebi sadrži bit svih duhovnih tekstova: Just do it!

Usput, želio bih vam reći da je tjelesna aktivnost, dakle sport, vrlo važna na putu mirnog ratnika. Sam Dan Millman je, kao što sam spomenuo bio prvak u gimnastici. Tjelesna aktivnost je izvrsna za stvaranje koordinacije duha i tijela. Naravno, ne govorim sada o natjecateljskom sportu već o aktivnosti koja vas usklađuje s prirodnim elementima. Na taj način se najbolje razvija pozornost na sadašnji trenutak.

” Indijanski je poglavica pred smrt izjavio da su se u njemu cijelog života borila dva psa. Dobar i loš. Kad su ga pitali da kaže koji je bio jači, odgovorio je: ” Onaj kojeg sam hranio.”

Podučavan starim ratnikom iz davnine, Sokratesom, Dan je vrlo brzo naučio da na ovom svijetu žive tri vrste ljudi:

– oni koji potiču događaje
– oni koji promatraju što se događa
– i oni koji se pitaju što se dogodilo.

Za kraj :

Mirni ratnici imaju dovoljno strpljenja da pričekaju dok se mulj ne slegne i voda ne razbistri.
Ne djeluju sve dok ne dođe pravo vrijeme, tako da se ispravna akcija nametne sama od sebe.
Oni ne traže ispunjenje, ali otvorenih ruku čekaju u dobrodošlici svim stvarima.
Spremni su da iskoriste sve i da ne propuste ništa te tako utjelovljuju Svjetlo.

Mirni ratnici posjeduju tri dragocjenosti: jednostavnost, strpljenje i suosjećanje.
Jednostavni u djelovanju i mislima oni se vraćaju izvoru Bitka.
Strpljivi i s prijateljima i s neprijateljima oni žive u skladu sa stvarima kakve jesu.
Suosjećajni prema sebi, u miru su sa cijelim svijetom.

Neki će ovo učenje nazvati besmislenim; drugi će ga zvati uzvišenim i nepraktičnim.
Ali onima koji su pogledali u sebe ta je besmislenost potpuno smislena; a za one koji su ga proveli u praksi ta uzvišenost ima duboke korijene.

…………………………………………………………………………
Dodatak gornjem tekstu, intervju sa autorom knjige :

P:Koja je vaša definicija ovladavanja sobom?

Dan Millman: Ovladavanje sobom uključuje sposobnost da prepoznamo za što nismo odgovorni – misli koje ulaze u naš um i izlaze iz njega, i emocije koje prolaze poput vode – i za što jesmo odgovorni, što je naše ponašanje. Moje poimanje ovladavanja sobom fokusira se na ljubazno ponašanje bez obzira na to kakvog ste raspoloženja, a bazira se na tri principa: prihvatite svoje emocije, spoznajte svoju svrhu, i onda učinite što treba biti učinjeno – bez obzira na to radi li vam se to u tom trenutku.

Znate, mi ljudska bića prepuni smo tendencija. Tendiramo lijenosti ili pretjeranoj radišnosti. Tendiramo dopustiti emocijama da vode naše ponašanje. Tendiramo si previše ugađati ili se previše odricati. Imamo tendenciju prema pasivnoj agresiji, izvještačenosti ili opsesivnosti, tome da činimo bez da razmislimo ili da razmišljamo bez da činimo. Tendiramo tome da negiramo probleme ili da izbjegavamo suočiti se s njima sve dok nam voda ne dođe do grla. Tendiramo egocentričnosti, obranama i ogorčenosti.

Dnevni život – spiritualni život – daje nam testove, uči nas, izaziva nas da transcendiramo naše tendencije putem promatranja posljedica naših djelovanja; to je prirodni, evolutivni proces življenja i učenja. I ovladavanje sobom događa se u trenucima u kojima podređujemo svoju volju – svoje osobne tendencije i preferencije – domeni vlastite više volje, višeg jastva, višeg integriteta ili viših ideala. To je svjesni pomak od “Što ja imam od toga?” do “Što će biti najbolje za sve koji su uključeni u ovo?”

P: A kako biste definirali “prosvjetljenje”?

DM: Otprilike možemo reći da postoje dvije stvarnosti: transcendentna stvarnost i konvencionalna stvarnost. Primjerice, ideja da smo “svi jedno” sigurno nije točna sa stajališta konvencionalne stvarnosti. Ako ja udarim svoj nožni prst, to ne boli i vas. Ako imam osjećaj ili misao, nećete je i vi imati. Tako da- konvencionalno govoreći, mi smo bića koja su fizički, emocionalno i mentalno odvojena. Ali, transcendentno gledajući, iz perspektive više istine, mi smo jedna svjesnost koja sjaji iz svih tih različitih papira za zamatanje, različitih očiju. I na toj razini, svi smo Jedno. Tako da postoje dvije različite istine koje funkcioniraju na dvije različite razine.

Ako pak govorimo o prosvjetljenju iz tradicionalne perspektive, onda je riječ o transcendenciji koja nema nikakve veze s popravljanjem vlastite osobnosti, uspjehom, postizanjem svjetovnih ciljeva, pa čak ni ovladavanjem sobom. To je shvaćanje tko smo, i ono je bilo opisano mnogo puta na mnoge načine koje je opisivano na mnoge načine, kao stjecanje pogleda na širu sliku, kao pogled s točke na kraju svemira, kao pogled kroz oči boga – ili kao osjećaj zajedništva, jedinstva i slobode. Ali taj je osjećaj u stvarnosti izvan domene riječi, radi čega i jest bio opisivan na tako različite načine. I ja sam imao trenutke uvida u to transcendentno iskustvo.

Ali toj bih transcendentnoj perspektivi prosvjetljenja izvan uma, tijela i svijeta dodao da vidim život kao niz trenutaka, i često kažem kako nikad nisam sreo osobu koja je inteligentna ili neurotična ili prosvijetljena; sreo sam samo osobe koje imaju više inteligentnih, neurotičnih ili prosvjetljenih trenutaka. Također sam učio od različitih majstora koje su mnogi smatrali prosvjetljenima- ili koji su se sami proglasili takvima i činilo se da posjeduju kapacitete koji bi se mogli izjednačiti s tim stanjem. I s obzirom na to da sam ih potom vidio u trenucima koji su me se osobno dojmili kao poprilično neprosvjetljeni, mislim da je realistično reći da imamo odgovornost da shvatimo i živimo to stanje iz trenutka u trenutak, umjesto da mislimo da posjedujemo samo jedno iskustvo i da kažemo: “Odsad pa nadalje, to je to. Ja sam prosvijetljen.”

P: Čini se da predlažete da je prosvjetljenje s jedne strane izvan ovog svijeta, a da se s druge također treba živjeti na ovom svijetu na jako praktičan način. Gledajući iz te perspektive, koji je po vama odnos između prosvjetljenja i ovladavanja sobom?

DM: Jedan mudrac jednom je rekao:”Ako pokušate otvoriti orah dok je ljuska još zelena, uvidjet ćete da je to skoro nemoguće. No ako pričekate do sazrijevanja, ona se otvara samo jednim kuckanjem.” Tako i ja vidim put ovladavanja sobom kao nešto konvencionalnije što možemo raditi. Ono se događa u kontekstu svakodnevnog života i uključuje naše funkcionalne ljudske sposobnosti – našu volju – te može voditi prema ostvarivanju našeg ljudskog potencijala. Taj put vidim kao put sazrijevanja ili pripreme. Ali ovladavanje sobom nema nikakve veze s prosvjetljenjem ako pod time mislimo na neko transcendentalno stanje, koje dolazi neovisno o tome. U nekom trenutku netko ili nešto daruje nam kuckanje i preuzima sve zasluge za to, ali mislim da je život sam po sebi taj proces sazrijevanja, može da nas na to pripremi, da nas otvori. Postoji uzrečica koja kaže: ” “Postoji Bog, i postoji ne obraćanje pozornosti.” I ono što često spominjem u svojim lekcijama je nešto što je rabin Hillel jednom rekao:

Postoje tri vrste čuda na svijetu – zrak je čudo pticama, voda je čudo ribama, i čovječanstvo je čudo samo sebi.

Mi smo uronjeni u taj duh cijelo vrijeme, bez obzira na to zovemo li ga “Bog”, “duh”, “ljepota” ili “inspiracija.” Nećete čuti meteorologa da kaže: “Danas postoji dvadesetpostotna vjerojatnost padalina, te pedesetpostotna vjerojatnost duha.” Duh je uvijek tu, samo ga mi ne primjećujemo. Ne općimo s njim jer je naša pažnja zarobljena u “Kako ću platiti popravak auta”, “kako ću stići na sastanak?” “Kako ću se nositi sa svojim odnosima, emocionalnim problemima, fizičkim problemima, tijelom?” itd. Naša pažnja je zarobljena u tim područjima, i čini mi se da ona upravo kroz ovladavanje sobom postaje slobodnija da primijeti Boga ili duha ili ljepotu – kako god to želite zvati, i da je u tom smislu to proces sazrijevanja. Ali ne kažem da se to događa u smislu :”Idite tim putem i bingo! – na kraju ćete se prosvijetliti.”..Ne kažem da ovladavanje sobom nužno vodi do prosvjetljenja. Ali postoje zakoni stvarnosti koje sam naučio kroz svoj atletski trening, a jedan od njih je da ako se dobro pripremite, postoji veća vjerojatnost da se otvorite još nečemu. Ali nema garancija.

Michael Jordan ne može imati kontrolu nad tim hoće li zakucati koš ili neće. Ali može imati kontrolu nad tim hoće li pokušati zakucati. I čineći to on povećava vjerojatnost zakucavanja. Tako da život zahtijeva rad, on nije lagan. Sveti Augustin jednom je rekao: “Bože, ne molim te za lakši put nego za snažija ramena.” Mislim da nam svakodnevni život može pružiti ta snažnija ramena…

P: Jedna od stvari koje sam primijetio kroz istraživanje tih stvari je da se čini pojedinci koji su postigli stanje ovladavanja sobom ili prosvjetljenje uvijek zrače nevjerojatnim stupnjem samopouzdanja, osjećajem kao da ih ne sputavaju ograničenja. Kod onih koji “vladaju sobom”, to samopouzdanje čini se da potječe od osjećaja da imaju snage da probiju ono što izgleda kao ograničenja i da rade stvari za koje se nikad nije činilo da ih mogu raditi, nešto kao preplavljujući osjećaj “Ja mogu.” Kod prosvjetljenih se pojedinaca, s druge strane, čini da to samopouzdanje ne dolazi iz osobne snage nego iz duboke, misteriozne realizacije koja mijenja život, realizacije njihovog esencijalnog jedinstva sa temeljem i izvorom svog postojanja – ne shvaćanje “Ja mogu” nego “Ja jesam”. Što vi vidite kao razliku između onih koji su ovladali sobom i onih koji su se prosvijetlili?

DM: Pa čini mi se da je jedno samopouzdanje uvjetno dok je drugo bezuvjetno. Jedno je samopouzdanje u sebstvo, s malim s. Drugo je samopouzdanje u Stvarnost ili Boga ili duha koji radi kroz nas, kao i kroz sebstvo, što je potpuno drukčija vrsta samopouzdanja. Ja baš nisam neki fan tečajeva samopouzdanja. “Prosvjetljeno” samopouzdanje se ne bazira na dobroj slici o sebi ili povjerenju u vlastite sposobnosti, nego na ultimativnoj vjeri u što god da se dogodi i na potpunoj nezainteresiranosti za to sviđate li se nekom, jer zapravo posjedujete znanje da ste voljeni, i da, ustvari, jeste Ljubav. Ipak, većina nas se samo želi dobro osjećati u vezi sebe, žele osjećati samopouzdanje i sviđati se sebi. I, kao što sam naglasio u Svakodnevnom Samopouzdanju, za većinu ljudi se čak i ta potraga za prosvjetljenjem bazira na želji da se osjećaju dobro “Kada se prosvijetlim, biti ću sretan i osjećati se dobro.”

Ipak, postoji nešto što sam naučio kroz sport – ako ne vjerujete da nešto možete učiniti, u vezi čega sumnjate u sebe, i tada otkrijete da ipak možete, to se može prenijete i na druge stvari i reći ćete: “Znate, nisam vjerovao da mogu učiniti tu zadnju stvar ali ipak jesam. Možda mogu učiniti i ovu sljedeću.”

P: Kako se ta razlika između shvaćanja “Ja mogu” i “Ja jesam” poklapa s vašim vlastitim iskustvom?

DM: Pa, prije svega, iako sam imao nekih zanimljivih iskustva i trenutaka shvaćanja i mogu reći da sam vidio širu sliku života, je se ne smatram prosvjetljenim bićem. Ne mogu govoriti o toj prosvjetljenoj perspektivi u smislu vlastite identifikacije s transcendentim shvaćanjima, ili mogućnosti da živim u tom shvaćanju iz trenutka u trenutak – iako prakticiram prosvjetljenje.

Ali po pitanju ideje samopouzdanja – ovog “Ja mogu” – postoji nešto u tome što se dobro vidi iz konvencionalne perspektive. Mislim da je zdravije da kažete “Ja mogu” i tada krenete raditi stvari, nego da kažete “Ja ne mogu” i ne krenete. Mislim da je Henry Ford jednom rekao “Oni koji vjeruju da mogu i oni koji ne vjeruju da mogu su jednako u pravu.” Mislim da je pozitivna stvar svladavati stvari u svakodnevnom životu. Ali to nije ista priča kao imati duboko povjerenje bazirano na esencijalnom osjećaju da naše duše počivaju u sigurnim rukama duha. S druge strane, ja ne bih išao toliko daleko da upotrebljavam riječi “Ja jesam”. Ne doživljavam to tako. Iz moje perspektive, ono što je stvarno bitno u ljudskom životu na svakoj razini osim te transcendentalne je što činimo. U new ageu postoji mnogo priča o “bivanju”. Budi. Nemoj raditi. Samo budi. A ja na to pitam: “Što to značiti “budi”? Što to doista znači?”

Sve što su ljuska bića ikad postigla uključivalo je činjenje. Tako da, dok dosta ljudi pristupa tome iz perspektive tog “Ja jesam”, ja ne pristupam. Jednostavno ne znam kako bih se povezao s tim riječima. Ipak, i dalje vjerujem u kozmičko, transcendnetno stanje prosvjetljenja koje je ultimativni cilj i krajnja točka ljudskog života i postojanja.

P: Vjerujete?

DM: Da. I to je ono što nas vjerojatno razlikuje od životinja – to što imamo svijest koja može spoznati to stanje. S druge strane, poznajem dosta ljudi koji najiskrenije i ozbiljno rade na istočnim metodama, onome što se događa unutra, meditiraju, bave se spiritualnom praksom. U isto vrijeme, ne obraćaju pozornost na svoju djecu, financijsko stanje im je loše i ne funkcioniraju baš dobro u životu. Mislim da je prosvjetljenje na rasporedu, pa dok čekamo da dođe, mogli bismo jednako tako živjeti neke prosvjetljene trenutke. Za mene je važnije pitanje; “Što radimo u međuvremenu? Živimo li dobro? Jesmo li ljubazni prema drugim ljudima? Pokupimo li smeće na ulici? – što i radim, i ne znam kakav utjecaj imaju moje riječi na druge ljude, ali kad ja napustim grad on je mrvicu čišći. To su male stvari koje su bitne.

6 thoughts on “Put mirnog ratnika

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s