Putovanja rađaju misli

Prošlo je doba velikih istraživača novih krajeva na Zemlji. U skoro svakom kutku je netko već bio. Mreža komunikacijskih satelita i GPS, internet i Google Earth omogućavaju praktički svakome da s lakoćom dođe do bilo kojeg mjesta na našemu planetu. S druge strane, još nije stiglo doba velikih pustolova-istraživača svemira. Ima li onda smisla sada putovati?

Ljudi danas putuju više nego ikada. Većinom su to poslovna i turistička putovanja. Radi posla i radi zabave. Turističke agencije nude obilje atraktivnih odredišta po sve nižim cijenama. Predlažu nam kamo putovati i kako. Ne govore nam, međutim, zašto. Zašto putovati, osim zbog posla i zabave?

Moreplovci poput Kolumba i Magellana tražili su nove zemlje i nove putove zbog trgovine i kolonizacije. Istraživači poput Humboldta i Darwina putovali su iz intelektualne znatiželje, tragajući za novim znanstvenim spoznajama. No u svim vremenima, a posebno u novije doba, postoje ljudi koji putuju tražeći – SEBE. Njihova su putovanja motivirana isključivo razvojem vlastitog duha. Neki od njih, doduše, snimaju reportaže i pišu putopise. No, to uglavnom nije razlog putovanja nego samo pokušaj njegovog financiranja. Reportaže i putopisi imaju, međutim, jednu važnu nuspojavu – izazivaju čežnju za novim putovanjima.

Salon Matice hrvatske ugostio je, 8. travnja ove godine, Borisa Veličana, putnika i putopisca mlađe generacije. Bilo je najavljeno predavanje Odavde do Tralala. Boris, međutim, nije održao nikakvo predavanje. Pokazao je par isječaka iz svog dokumentarca, dao je pročitati nekoliko dijelova svoje knjige i, tu i tamo, ubacio koji sporadični komentar. Ocjena prolazna, ali ispod očekivanja. Istoimena knjiga Odavde do Tralala: putovanje Svilenom cestom (Algoritam 2009) opisuje dva Veličanova putovanja “Putem svile”: prvo iz 2001. godine (u starom terencu, sa snimateljem Vjeranom Hrpkom) i drugo, sedam godina kasnije (sam samcat, na skuteru koji je dobio od sponzora). Cilj obje ekspedicije bio je grad Kašgar, “mjesto od kojeg Zapadnjaci ne bi nikada išli dalje, a u njega su dolazili i svi kineski trgovci iz udaljenih krajeva”.

Između ta dva putovanja Boris je ostvario pothvat koji mene osobno puno više impresionira: propješačio je 2.609 kilometara, od Petrograda do Pariza, za 84 dana. Istu stvar napravio je, 1898. godine, naš legendarni putnik-istraživač Mirko Seljan. Za razliku od Seljana, čiji je dnevnik pun tuđih dojmova, Veljan bilježi svoje dojmove i dodaje duhovite komentare. Putopis koji preporučujem: Meni je svaki dan nedjelja: putovanje pješice od Petrograda do Pariza (Algoritam 2005). Ovog ljeta Boris najavljuje novu solo-ekspediciju: od Zagreba do Afrike – pješice, naravno.

Boris Veličan, i cijela mlađa genaracija današnjih putnika-pisaca (npr. Davor Rostuhar i Hrvoje Šalković) bili su nadahnuti knjigom Željka Malnara i Borne Bebeka U potrazi za Staklenim gradom (više izdanja: vlastita naklada 1986 … Profil 2007). Taj, za socijalističko književno tržište neuobičajeni putopis, bio je objavljen 1986. godine. Pročitao sam ga godinu dana kasnije, nakon što sam kupio knjigu na promotivnom predavanju. Malnar i Bebek opisali su svoje putovanje terencem iz Zagreba preko Turske sve do hipotetskog Staklenog grada na Tibetu. Upravo iz njihove knjige prvi put sam spoznao ideju putovanja “kao plemenitog i izazovnog pothvata za duhovni razvoj svake osobe”.

Legendarno putovanje, prije Malnara i Bebeka, svakako je ono Jože Horvata, kasnije opisano kao Besa: brodski dnevnik (više izdanja: Liber 1973 … Neretva 2009). Joža Horvat, danas 95-ogodišnjak, oplovio je 60-ih svijet svojim jedrenjakom Besa. U Besu je uložio osam godina života: dvije godine je gradio brod, dvije godine je oplovljavao svijet, a četiri godine pisao knjigu. Još niste čitali Besu? Shame on you.

Tko je prethodio Joži Horvatu? Mnogi. Ne mogu izbjeći spomenuti Thora Heyerdahla. Taj norveški istraživač i pisac zaputio se, 1947. godine, na splavi preko Tihog oceana. Heyerdahl i njegovi pomoćnici izgradili su drveni splav, Kon-Tiki, prema crtežima španjolskih konkvistadora. Na toj splavi plovili su 101 dan i prešli 7.000 kilometara po Tihom oceanu. Godinu dana kasnije Heyerdahl je opisao ekspediciju u knjizi Kon-Tiki: na splavi preko Tihog oceana (više izdanja: Novo pokoljenje 1951 … Slobodna Dalmacija 2005). Izvornik, u tvrdom uvezu, može se kupiti na Amazonu za samo $25: Kon-Tiki Ekspedisjonen (Gyldendal Norsk Forlag 1948).

Na kraju, naslov ovog posta uzet je iz knjige Alaina de Bottona Umijeće putovanja (SysPrint 2005). Izvornik je objavljen tri godine prije hrvatskog prijevoda: The art of travel (Random House 2002). De Botton je britanski autor, podrijetlom Švicarac, koji čitko i duhovito piše o različitim temama, u filozofskom stilu, s naglaskom na svakodnevni život. Umijeće putovanja, konkretno, obrađuje teme iz psihologije putovanja. De Botton nije putnik-pustolov, kao svi ranije spomenuti autori. On je prije putnik-filozof. Ali zato daje najbolji neposredni odgovor na pitanje – zašto putovati.