Portugal – Lisabon je mirna luka

Tribute to I.T.L. 🙂

Vidjet ćeš, najdojmljiviji suvenir što ga čovjek može ponijeti iz Lisabona nije čuveni Porto, niti bakalar za koji Portugalci kažu da se priprema na 365 različitih načina, a nisu niti azulejos – keramičke fasadne pločice kojima je ukrašen čitavi grad.

Njihov je najljepši suvenir saudade, a njega se ne može kupiti novcem. Njega jednostavno moraš osjetiti.

Ne znajući još što je saudade, zagledao sam se oko sebe i promatrao sedam brežuljaka na čijim padinama leži portugalska prijestolnica. Iz svih četvrti proviruju bijeli zvonici crkava, za koje kažu da ih je čak 78 u širem gradskom centru. I Sveti Ante Padovanski (pravim imenom Fernando Bulhões), zaštitnik siromašnih, rođeni je Lisabonac, kojeg je redovnička misija preko Maroka dovela do Italije, pa ga Talijani većinom svojataju za svojega sveca.

Centar grada koji je prilično velik sastoji se od četiri glavna kvarta: najstarijega dijela Alfame, Bairra Alta ili gornjega grada, Baixem, njegova donjeg dijela, te Chiada, glavne gradske šetnice. Polegnut na sjevernom dijelu rijeke Tejo, Lisabon je najzapadnija europska metropola.

    

Osnovali su ga Feničani još u predrimsko doba kao svoju utvrdu i nadjenuli mu ime Alis ubbo (Mirna luka), budući da je grad smješten u jednoj od najvećih prirodno stvorenih luka na svijetu. Takvim imenom kao da su mu odredili sudbinu jer je spokoj življenja njegovih stanovnika zaista najveći lajtmotiv grada. Pa ipak, Lisabon je grad izrazito burne prošlosti.

 

O njegovu zlatnom dobu pripovijedaju brojne palače i spomenici, na kojima kao motivi prevladavaju jedra, koja podsjećaju na vremena kada je Portugal vladao polovicom svijeta; ona ista vremena kada su slavni moreplovci poput Vasca da Game širili svoje carstvo jedinim mogućim putem – preko oceana, od Indije do tada još neotkrivenih obala Brazila i Latinske Amerike.

Mauri

No, prvi pravi razvoj grada događa se za vrijeme vladavine Maura, koji se u Lisabonu zadržavaju puna četiri stoljeća, kada ih konačno 1147 god. prvi portugalski kralj Alfonso Henrique uz pomoć križarske vojske sa sjevera Europe, sastavljene većinom od Engleza, potiskuje u Sjevernu Afriku.

Ostavština toga muslimanskog osvajačkog naroda prisutna je posvuda, od gradske arhitekture, posebice u keramičkim pločicama koje krase brojne građevine; u nazivima trgova i ulica, u lokalnoj glazbi, odnosno čuvenom fadu, te kulinarstvu.

Velika tvrđava Castelo de Sao Jorge (izdignuta na 110 metara visine), ponos Lisabona, nazvana po engleskom svecu i zaštitniku Sv. Jurju u čast engleskim križarima; zapravo je u početku bila maurska utvrda s koje se nadgledao morski ulaz u grad.

Tvrđava je zajedno s drugim znamenitostima jako stradala u velikom potresu (historičari bilježe da je bio jačine 8° po Richteru), koji je pogodio Lisabon davne 1755., baš na dan Svih svetih 1. studenog. Kako su na taj dan crkve bile pune vjernika, a po svim stanovima i kućama gorjele svijeće u čast pokojnika, tako je odmah nakon potresa buknuo i veliki požar koji je gotovo potpuno uništio dvije trećine grada.

    

Nemoguće je pobrojati sve te kafiće i restorane u kojima se lokalno stanovništvo navečer opušta uz zvuke zavodljive glazbe. Zanimljivo je kako Lisabonci ne izlaze prije 23 sata, pa čak ni radnim danom, dok je glavni šušur večeri oko 2 sata ujutro.Bairro Alto doslovce leži na brežuljku, stoga za njegov obilazak treba biti u dobroj fizičkoj snazi, budući da je penjanje i spuštanje sastavni dio itinerara.

    

Kao pomoć dobro dođe lokalni tramvaj koji sam promatrao s neskrivenim divljenjem kako se penje i na najzahtjevnije uzbrdice. Silaskom s gornjega grada ulice vas vode u Baixu, srce srednjovjekovnog Lisabona, kojom dominira trg Praça de Comércio, a u kojoj se nalaze brojne radionice tekstila ili zlatarnice, uz najpoznatije shopping centre.

Teško je zapravo u jednom prilogu detaljno opisati sve zanimljivosti i znamenitosti Lisabona, ali svatko tko jednom dođe u ovaj grad svakako mora posjetiti Elevador de Santa Justa, gradsku uspinjaču u obliku tornja, zaštitni znak Lisabona koji je izgradio slavni francuski arhitekt Eiffel. Toranj ne bih preporučio osobama koje pate od visine zbog njegovih izrazito strmih stepenica. Jedna od glavnih razglednica grada je i gotička katedrala Sé, izgrađena u 12. stoljeću, na mjestu nekadašnje maurske džamije.

     

Hedonistički dio Lisabona zove se Chiado, koji osim brojnih kavana i galerija, obiluje kazalištima te knjižarama i antikvarijatima. Nekada je bio elitno okupljalište intelektualne kreme grada, stoga i nije čudan podatak kako je kavana A Brasiliera bila drugi dom najslavnijeg lisabonskog pjesnika Fernanda Pessoe, koji zbog neurednog života umire već u 47. godini života, ali je iza sebe ostavio jedan od najintrigantnijih opusa svjetske književnosti 20. stoljeća.

 

Nedaleko od Torre de Belem nalazi se impresivni Mosteiro dos Jeronimos, odnosno samostan Svetog Jeronima, u kojemu su sahranjeni moreplovac Vasco da Gama i nacionalni pjesnik Luis de Camões. No unatoč svim gradskim znamenitostima, Lisabon će mi ostati u trajnom sjećanju ponajprije po svojim stanovnicima. Preko njih sam konačno i upoznao taj saudade s početka priče .

Saudade, tako tipičan za Portugalce, ne može se opisati u jednoj riječi, iako ponajprije označava melankoliju, čežnju, odnosno posebno stanje sjete. Saudade je mnogo više od toga, on je jednostavno način života. On je odsutni pogled starice ili lučkog ribara uperen negdje ka oceanu, on je slatka šutnja zagrljenog mladog para na kanalima rijeke Tejo.

Slično stanje duha  moze se opaziti  još jedino kod naših otočana; njihovu samosvijest o upućenosti jednih na druge, spoznaju o izoliranosti i svojevrsnoj otuđenosti. Pa ipak, lisboetas nisu nimalo otuđen narod, naprotiv, njihova ljubaznost i gostoprimljivost isijava pri svakom kontaktu. Najbolji je način da shvatite saudade je poslušati fado u nekoj od brojnih starogradskih taverni.

Tako sam posljednju lisabonsku večer proveo ležerno, na piću, u jednoj (taški) Tasco-do-Chico, na Bairro Altu,  te slušajući istodobno zavodljivi i čeznutljivi alt jedne gospođe koja je pjevala na CD-u, bio sam u mood-u, u kojoj je osjećaj sjete smjenjivala nekakva čudnovata sreća i ispunjenost.  „Eto, to je saudade!”

Kratki rezime grada Lisabona:

Fado

Fado, u prijevodu sudbina, glazbeni je žanr koji se prati od 1820-ih, ali vjerojatno ima ranije početke. Smatra se portugalskom nacionalnom glazbom. Karakteriziraju ga tužne melodije i tekstovi, često o moru i životu siromašnih. Usko je vezan uz saudade, teško prevodivu portugalsku riječ koja se uglavnom tumači kao mučna nostalgija ili čežnja. Neki entuzijasti tvrde da je fado mješavina ritmova afričkih robova s tradicionalnom glazbom Portugala, uz arapske utjecaje.

 

Postoje dvije glavne vrste fada, lisabonski fado i coimbranski fado. Lisabonski stil je popularniji dok je coimbranski profinjeniji. Moderni fado iznimno je popularan u Portugalu i izvode ga mnogi poznati glazbenici.Tradicionalno, dobra izvedba fada u Lisabonu se pohvaljuje pljeskanjem ruku, dok se to u Coimbru radi vrstom nakašljavanja.

Popularizirani fado u 20. stoljeću je obično izvodio pjevač, gitarist, i svirač portuglaske gitare dok moderniji fado izvode pjevač, gudački kvarteti, sve do orkestara.

Amalia Rodrigues
http://www.amalia.com/

Lisabon, (1. srpnja 1920.-Lisabon, Portugal, 6. listopada 1999.) pravim imenom Amália da Piedade Rodrigues, bila je najpoznatija portugalska fado pjevačica i najveći promotor tog glazbenog stila širom svijeta, zbog tog su je zvali Rainha do Fado (Kraljica fada).

     

Amalija je postala još slavnija nakon nastupa u filmu Henrija Verneuila Ljubavnici iz Lisabona (Les Amants du Tage) 1954. . Nakon tog nastupa Amalija je postala međunarodna pjevačka zvijezda, odlazila je na brojna gostovanja u; Sjedinjene Američke Države, Britaniju, Francusku sve do dalekog Japana. Nakon nastupa u pariškoj Olympiji 1957. i promocije albuma Portugal’s Great Amália Rodrigues Live at the Olympia Theatre in Paris postala je neokrunjena Kraljica fada. Ono što je interesantno je da je Amalija odlazila na turneje i iza željezne zavjese u SSSR, Rumunjsku (gdje je bila izuzetno popularna) unatoč činjenice što tadašnje istočne zemlje nisu imale gotovo nikakve kontakte sa Salazarovim režimom u Portugalu. 1960-ih je počela surađivati sa francuskim skladateljem Alainom Oulmanom, koji je postao njen glavni skladatelj za narednih par desetljeća.

Umrla je u dobi od 79 godina, portugalska vlada je na vijest o njenoj smrti proglasila dan žalosti, pokopana je uz velikane Portugala u crkvi sv.Engrácia. Njena kuća pretvorena je u muzej, a ona pretvorena u legendu. Čak i danas je mnogi Portugalci drže za jednu od najvećih ličnosti Portugala.

Saudade

Bitno je znati, iako većina ljudi izvan portugalskog govornog područja nema sposobnost shvatiti o čemu se točno radi, tj. shvate oni, ali misle da je to bez veze. Riječ je o sentimentu, o trenutku kada čovjek osjeća blagu tugu, koja je pomiješana sa slatkoćom i optimizmom.

   

Riječ se inače koristi i u svakodnevnim frazama sa značenjem “nedostaje mi”, ali nadznačenje te riječi puno je važnija činjenica. Razvoj polazi još od oblikovanja portugalskog jezika i najranije poezije na tom jeziku.
Bitno je znati da su Portugalci patriotski nastrojen narod i da im je saudade nada u povratak kad su dugo izvan domovine. Ujedno je to i pokretač poznatog glazbenog stila, zvanog fado [fádu]. Živost te tradicije takva je da još uvijek ima mnogo mladih koji odluče pjevati fado. Prekrasan je osjećaj doći na večeru uz fado nastup uživo, no to nije jeftino, pa je dovoljan ugođaj sjediti na nekoj lisabonskoj terasi, uvijek se odnekud čuje neki fado.
U svakom slučaju, portugalska je kultura uvelike obilježena valovima saudadea.

Aarhitektura:

Lisabon je bogat arhitektonskim spomenicima; romaničkim, gotičkim, manuelinskim, baroknim, tradicionalnim portugalskim, modernističkim i postmodernim građevinama. Ističu se i veliki bulevari ukrašeni spomenicima, posebno u gornjim četvrtima; kao Avenida da Liberdade, Avenida Fontes Pereira de Melo, Avenida Almirante Reis i Avenida da República.

Azulejos

 

Dekorativni azulejos zapravo je oslikana keramika koja simbolizira portugalsku kulturu, a posebno se može vidjeti na interijerima i eksterijerima u centru Lisabona.

        

Pločice su nekad bile savršeno sređene čineći neoskvrnjenu viziju prvotnog majstora, no vrijeme je dizajniralo svoje kreacije. Izgubljene i oštećene pločice nisu se mogle zamijeniti pa su vlasnici zgrada jednostavno umetnuli druge koje se sa starima nisu uvijek slagale ni po boji ni po dezenu. No, ni to nije narušilo ljepotu azulejosa, zapravo dobili su na šarmu.

           

Od kuda ideja? Isprva tek geometrijske uzorke na fasadnim pločicama u 15. stoljeću su donijeli Mauri. Portugalski i flamanski umjetnici Lisabon su počeli ukrašavati u 16. stoljeću, a tad moderne plavo-žute kombinacije i danas su vidljive po gradu. Kasniji periodi donijeli su šarolikost i raznolikost uzoraka, no ljubav prema plavo-bijeloj kombinaciji postala je klasika

Vino Porto

Porto je utvrđeno vino, sa povijesti dugom i kompleksnom poput njegovog završetka. Još od 17. stoljeća ljudi uživaju u njemu samom ili ga konzumiraju kao desertno vino. Kad su Britanci razvijali svoju široku mrežu utjecaja tijekom kasne renesanse, bacili su oko i na Portugal, malenu priobalnu zemlju koja je služila kao polazišna točka za duga putovanja prema Karibima ili jugu Afrike. U pokušaju da umanje španjolski utjecaj u ovoj državici, Britanci su počeli izvoziti vlastitu robu (uglavnom odjeću i druge kućanske potrepštine) na portugalske tržnice. Kada je Portugal konačno izvojevao samostalnost od Španjolske (normalno, uz sveprisutni britanski utjecaj) trgovina sa Engleskom je procvjetala.
Otprilike u isto vrijeme, Francuska i Engleska su iskusile diplomatske iskrice u nečemu što je već bio zastranjeni odnos. U 1678. susjedi preko Kanala su međusobno objavili rat, i što bi svaka država u ratu koja drži do sebe napravila, blokirali su jedni drugima luke. Kad su Englezi počeli žaliti za francuskim claretom, trgovci vinom su znali da moraju hitno reagirati i ispuniti nekako prazninu, pa su počeli u Portugalu tražiti sljedeći Bordeaux ili Burgundiju.

Očito ih nisu pronašli. Prva vina koja su stizala iz Portugalskih vinskih regija su bila slaba, tanoina i opora – nije baš nešto što su razmaženi Englezi smatrali finim vinom – i nisu uspjela preživjeti duga putovanja do Engleske. Ali su Englezi bili očajni i počeli su vinu dodavat Brandy kako bi preživilo putovanje. I Porto je rođen!
Iako u Portugalu proizvode mnoge različite tipove i stilove Porta, najčešće se izvoze samo tri vrste u druge zemlje: crveni, zlatni i vintage Porto. Crveni Porto je ono na što većina ljudi pomisli kada čuje riječ “Porto”. Slatki, duboko crveni i gotovo da ga možete prožvakati u teksturi, crveni Porto se radi od jako trapiranog crvenog grožđa i prikazuje džemaste voćne arome i okusa. Zlatni Porto se radi u svijetlijoj i lakšoj varijanti. Prolazi kroz nježniji proces materacije i često se radi u sušem stilu. Tada se vino utvrđuje i naknadno stavlja u bačve i boce kako bi odležalo barem šest godina. Sa vremenom se većina boje i zagasita struktura vina taloži ostavljajući zlatni produkt koji je sadržajno manje voćast i laganiji od crvenog Porta.

 

Lisbon Expo – moderna arhitektura

      

Ako ste u Lisabonu i imate vremena, preporučam izlete u obližnja mijesta u okrugu Lisabona. Svakako posjetite neke dole navedenih piktoresnih mijesta i prošetajte obalom Atlantskog oceana (osim Fatime koja je više u unutrašnjosti)

Sintra

Sintra je grad i istoimena općina u portugalskoj regijiji Veliki Lisabon, distrikta Lisabon. Sintra je zbog svoje romantičarskog krajolika 1995. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Zbog toga Sintra ima mnogo jednodnevnih turističkih posjeta iz obližnjeg Lisabona.

Cabo da Roca

Cabo da Roca. Najzapadnija točka Europe. “Tamo gdje zemlja završava, počinje more.” Ako posjetite ovo mjesto nadivit ćete se beskrajnosti Atlanskog oceana. A možete i kupiti i certifikat da trajno na papiru zabilježite svoj posjet.

Cascais

Ribarsko mijesto Cascais. Slike su obećavajuće. Dvadesetak minuta vožnje vlakom od Lisabona  i eto vas u nekom drugom Portugalu. Nekada ribarski gradić, danas je jedna od najbogatijih općina u zemlji. Procvat je počeo kada je kralj Lui II odlučio ovdje sagraditi svoj ljetnikovac. Izgradila se željeznica, i mnogi su plemenitaši počeli sa izgradnjom svojih dvoraca. Uživajte u pješčanim plažama i susretljivosti  stanovnika. Šetajte stjenovitom obalom, bacite pogled na Usta Pakla, prirodnu atrakciju nastalu udaranjem mora u stijene. Valovi udaraju u stijene uz glasni huk dok voda navire kroz procjep u kamenu.

Fatima

Fátima je gradić smješten na sjeverozapadu općine Ourém i nalazi se u Portugalu. Najvažnije je hodočasničko središte Gospe Fatimske u Portugalu i jedno od najvažnijih Marijanskih svetišta Rimokatoličke crkve u svijetu. Mjesto je dobilo ime “Fátima” zbog legende, po kojoj je Fátima, lijepa kćer maurskog kneza, u 12. stoljeću iz ljubavi prema kršćanskim vitezu prešla na kršćanstvo i provela u njemu ostatak života. Mjesto Fatima se nalazi 130 km sjeverno od Lisabona blizu grada Coimbra. Fatima pripada distriktu Santarém. Naselje ima površinu od oko 71 km² i oko 10.302 stanovnika (2001.) .

Karakteristike portugalske kuhinje

Na povratku sa svojih velikih istraživačkih putovanja do Dalekog istoka, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, Portugalci su donijeli i proširili Europom različite začine (papar, đumbir, čili papričice i cimet) korištene kako bi obogatili okus hrane, kao i brojne egzotične proizvode koji su uskoro postali svakodnevicom europskog kontinenta, kao što su čaj i riža s Dalekog istoka, rajčice i krumpir iz Južne Amerike.

Zbog toga, ali i brojnih drugih razloga, posjet Portugalu prava je prilika za užitak u raznolikosti okusa i ugađanju gurmanskom nepcu.

Dobro jelo u Portugalu mora započeti juhom. Najpoznatija juha je caldo verde, gusta juha od usitnjenih kobasica i krumpira, podrijetlom iz Minha. Najčešće je popraćena tradicionalnom portugalskom kobasicom chouriço i maslinovim uljem.

Zateknete li se u Ribateju, svakako kušajte sopu da pedra, doslovno prevedeno “juhu od kamena”, koju prati i zgodna priča. Legenda kaže da ju je izumio svećenik koji je htio načiniti juhu, ali je jedini sastojak koji je imao bio “kamen”. Tako je redom idući od vrata do vrata pitao ljude da mu daju samo još jedan sastojak za juhu te na svom putu prikupio dovoljno namirnica i načinio, pogađate, sopu da pedra.

Alantejo slavi svoju juhu sopa de cação, načinjenu od kruha i ribe, kao proizvod siromaštva te regije i osebujne imaginacije lokalnog stanovništva. Kruh je osnovna namirnica te regije, a uz dodatke aromatičnih trava rezultira izvrsnim migas i açorda.

Cozido à portuguesa (gulaš od teletine i svinjetine, povrća i različitih kobasica) najtradicionalnije je portugalsko jelo.

Vrlo je teško iz velike ponude mesnih jela načiniti izbor. Cabrito assado no forno (jaretina pečena u pećnici), recimo, služi se za Uskrs. Chanfana (janjetina pirjana u crvenom luku) podjednako je ukusna, a pečeni odojak i goveđi kebab na roštilju bit će pravi odabir.

Među Portugalcima najomiljenije jelo je bitoque (biftek s pečenim jajima na vrhu).

Dimljeno meso, posebice presunto (pršut), chouriço, kobasice paio i salpicão, zaslužuju posebno mjesto u portugalskom kulinarstvu svojom visokom kvalitetom.

Za morski orijentiranu zemlju ne čudi da je upravo more izvorom inspiracije kulinarskih virtuoza. Caldeiradas (pirjana mesa različitih riba) savršen su primjer fuzije mora i kulinarstva, kao i sardinha assada (sardine s grillav), koje su i glavno obilježje popularnih festivala od sjevera do juga Portugala.

Ukoliko posjetite Portugal, nikako ne propustite kušati jela od dagnji mexilhões, a za ljubitelje laganijih obroka preporučujemo ribu s grilla, primjerice salmonete (cipal) ili linguado (list).

Nacionalno jelo je sušen i soljen bakalar (bacalhau), za kojega Portugalci vole reći da ga pripremaju na 1001 način. Bakalar je i jelo obavezno za božićnu večeru.

Sir, deserti i vina

Sirevi su must portugalske kulinarske ponude. Sir “broj jedan” queijo da Serra, proizvodi se u planinskoj regiji Serra da Estrela, i to od ovčjeg mlijeka. Izvrstan ovčji sir je i queijo Rabaçal (katkad pomiješan i s kozjim), queijos de Niza sir je načinjen od kozjeg i ovčjeg mlijeka, queijo de Castelo Branco ponajviše se ističe u ponudi kozjih sireva, a šampioni u ponudi kravljih sireva jesu queijo da Ilha i ručno rađeni queijo do Pico.

Pri izradi deserta najčešće korištene namirnice jesu jaja, šećer i mašta. Slatki specijaliteti originalno su rađeni u samostanima, o čemu govore i njihovi nazivi: Nebo, Pojas opatice, Opatovo uho… Ništa manje živopisni su i sljedeći slatki specijaliteti: ovos moles de aveiro – kolač načinjen od jaja, mlijeka i cimeta, pastéis de nata – kolač s kremom od jaja i mlijeka, neobičan kolač queijadas, načinjen od sira i graha, arroz doce – puding od riže prekriven cimetom, tradicionalan desert festivala i zabava cijelog Portugala, bolinhos de amêndoa – mali kolačići od marcipana s bademovom kremom kojima će vas ponuditi u turističkoj regiji Algavre… Mogli bismo tako do sutra, no, vjerujte nam, svaki je kolač slađi od onog prethodnog.

Vina su još jednim razlogom za posjet Portugalu. Klima, tlo, raznolikost portugalskog grožđa i kvalifikacije vinara svrstavaju portugalska vina među najslavnije u svijetu. Portugalska vina možemo podijeliti u 2 osnovne kategorije: vinho verde i vinho maduro. Vinhos maduros načinjena su za starenje i sazrijevanje u boci. Pokrajina Minho, njeguje karakteristična vinhos verdes (crvena i bijela), čija pjenušavost varira ovisno o starosti, tehnici i skladištenju.

Nabrojat ćemo samo neka od šampiona vinskih podruma: porto, slatka i sočna malvasia, suhi i opori sercial, polusuho i tamno vino verdelho, bogato i punog okusa boal vino. Shvatili ste, raspon vina proteže se od onih laganog baršunastog okusa, kiselih mladih vina, slatkih muškatnih i voćnih, te vina opore i intenzivne arome.

Za kraj, ne zaboravite izvrsni portugalski obrok začiniti bagaçom ili lokalnim likerima poput amarguinha, načinjenim od gorkih badema.

14 thoughts on “Portugal – Lisabon je mirna luka

  1. Svaka cast, divno predstavljeno! Upravo sam se vratila iz Portugalije i jos jedanput procitavsi ovu stranicu, prozivela lepotu ove predivne zemlje.

          • 🙂 I lived 6 months in Macedonia and so I had the chance to learn the language eheh also I had the chance to travel around the balkans 🙂 I´ve been two times in Croatia: Zagreb and Pulla in 2006 and Dubrovnik in 2012. wish I have the chance to return there too 🙂 pozdrav

            • Nice!! 🙂 I see that that you travel a lot. Thnx for following my blog, I m glad about it & I will read & follow yours too, with interest. 🙂 I live in Zagreb for many years, but I m from Dalmatia. Come to Croatia! You are wllcome !! Saudação !

              • for sure I will return to Croatia, there are still so many nice cities for me to discover 🙂 and also, of course, Dalmatian coast!!! 🙂 regards PedroL

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s