Skidanje maski

Postoji jedna vježba koja se nalazi u mnogim knjigama o samorazvoju. Ide nekako ovako:

Uzmite olovku i na list papira napišite sve što jeste. Npr. Ja sam _____ (vaše ime), ja sam doktor/ica, ja sam sestra/brat, ja sam majka/otac, ja sam poslovna žena/muškarac, ja sam umjetnica/ik u duši, ja sam prijateljica/prijatelj, …Istu stvar možete napraviti i sa pridjevima. Ja sam pametna, smiješan, ljut, dobar, loš………

Kad krenete isprobavati tu vježbu, obično otkrijete da vam je neke stvari o sebi lakše napisati nego druge. Također, neke vam je stvari o sebi nemoguće i pomisliti, a kamoli tek napisati. Ponekad otkrijete i da ste napisali cijeli list raznoraznih epiteta, pridjeva i titula a da i dalje nemate blaženog pojma tko ste zapravo. Zašto se to događa?

Zato jer su ono što na taj papir pišemo obično – uloge. Uloge koje smo tijekom života preuzeli iz raznih razloga – radi toga što smo to u nekom trenutku morali učiniti kako bismo opstali u nekoj okolini ili radi toga što smo toliko dugo živjeli na neki način da smo se s njim počeli identificirati. Uz te uloge obično idu i pripadajuće maske, koje navlačimo po potrebi ili ih više uopće ne skidamo.

 

Carl Rogers, osnivač humanističke psihologije, smatra da je svatko od nas rođen sa jezgrom ličnosti koja je autentična i usmjerena prema razvoju. Destruktivni obrasci, ponašanja i želje često su posljedica mnogo dubljih emocija, poput osjećaja povrijeđenosti, potrebe za prihvaćanjem ili potrebe za značajem. Mnogi od nas tijekom života sakupe slojeve ličnosti koji su posljedica socijalizacije a temelje se na tim dubljiim osjećajima, smatra Rogers. Mnogi od nas tako preuzimaju uloge koje nam pomažu da se suočimo sa životom.

Rogers je u svom kliničkom radu često prisustvovao skidanju takvih uloga. Tako on prenosi osjećaje jedne klijentice koja je shvatila da se cijelo vrijeme sakrivala iza pomirljivog, umiljatog i lažnog lica, te je već prestala vjerovati da se iza njega krije ikakvo pravo “ja” sa vlastitim uvjerenjima.

„Razmišljala sam o mjerilima. Na neki način, razvila sam neku vrstu spremnosti, rekla bih- eto- naviku- da se trudim da ugodim ljudima oko sebe, da sve ide glatko. Uvijek je dobro da bude prisutan netko tko će smirivati duhove, kao ulje koje smiruje uzburkanu vodu. Na raznim skupovima mogla sam umiriti situaciju tako da sve prođe glatko i da izgleda kao da se dobro zabavljam. Ponekad bih iznenadila samu sebe kada bih, vidjevši da je moje stvarno mišljenje ražalostilo osobu kojoj se obraćam, tvrdila nešto suprotno onome što stvarno mislim. Drugim riječima, nikada nisam imala određeno i konačno mišljenje o stvarima. Jednostavno se nisam borila za svoja uvjerenja tako da sada više ni ne znam imam li kakva uvjerenja za koja bih se borila. To zaista nisam bila ja, niti sam znala što je moje pravo ja, igrala sam neku lažnu ulogu.

Iako možda ne na tako radikalan način, no igranje uloga nešto je što svatko od nas nauči tijekom života. U djetinjstvu obično naučimo igrati uloge koje se uklapaju u obiteljsku dinamiku, a kasnije one koje od nas zahtijeva društvo. Neke uloge i pripadajuće im maske mogu biti toliko jake da osoba s vremenom prestane razlikovati sebe i ulogu. Primjerice, netko se može doživljavati jakom osobom i od same pomisli na to da bi trebao pokazati emocije može mu se dizati kosa na glavi. Netko se može doživljavati kroz titulu doktora i od same ideje da bi im se netko mogao obratiti izvan te titule osjeća se nelagodno. Mnogi se skrivaju iza svojih titula, zanimanja, automobila ili odjeće s markom. I to je u redu ako pitate Rogersa, bar na razini preživljavanja.

No postajanje cjelovitim ili onim što Rogers naziva “pravom ličnosti” zahtijeva skidanje maski. Zahtijeva da se sa tračnica na kojima vodimo život kakav mislimo da bismo trebali voditi prebacimo na tračnice na kojima živimo vođeni onim što jesmo.

Instinktivni osjećaj koji se javi prema tom procesu kod većine ljudi jest otpor. Maske su ipak nešto što smo stvorili u nekom trenutku života jer nam je trebalo, ili za što mislimo da nam još uvijek treba. Često se toliko doživljavamo kroz neku masku da ne znamo što bismo našli kad bismo je skinuli. Radi svega toga ideja odbacivanja izaziva nesvjesni otpor . Na kraju krajeva, od maske imamo neke koristi čak i kad se ona čini destruktivnom. Primjerice, maska doktorice ili profesorice može ulijevati strahopoštovanje ljudima, i na taj ih način držati na sigurnoj distanci. Maska sretne osobe može spriječiti druge da nam postavljaju nezgodna pitanja o našem životu, ili nas može spriječiti da ih sami postavimo. Maska žrtve može nam omogućiti ideju da druge možemo kriviti za vlastite neuspjehe, što nas oslobađa potencijalno nelagodnog procesa preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Maska dobre osobe može sliku koju imamo o sebi čuvati neokrznutu.

 

S druge strane, maske nas drže unutar strogo ograničenih koncepata o tome tko smo i kako bi naš život trebao izgledati. Ljudi koji se skrivaju iza titula si nikad ne dopuštaju da istraže svoju divlju stranu ili da nekome dozvole da ih vidi takvima kakvi jesu. “Sretna” osoba živi život koji uopće nije ono što bi ona htjela, ali to možda uspije shvatiti tek u četrdesetoj, s obzirom na to da si prije nije dopustila nezgodna pitanja. Žrtva stalno upada u iste odnose u kojima je svi “varaju”, i s vremenom dolazi do zaključka da je svijet “zlo mjesto”. “Dobra” osoba na sličan način zaključuje da su ljudi nepouzdani i da je drugi uvijek iskorištavaju.

Za razračunavanje sa slikom sebe kakvu imamo i maskom koju smo prema tome već odabrali, potrebno je shvatiti odakle ta maska dolazi. Možda smo se s godinama toliko identificirali s funkcijom koju na poslu obavljamo da smo zaboravili osobu od krvi i mesa koja postoja iza nje, možda smo u djetinjstvu gledali nekog nama bliskog kako glumi “žrtvu” pa smo zaključili da bismo i mi tako mogli prolaziti kroz život. Možda se od nas u obitelji tražilo da se ne zauzimamo za sebe i da budemo “dobrica” jer naši roditelji nisu znali kako se drukčije pobrinuti za vlastite potrebe. Možda mislimo da imamo sve što smo mogli poželjeti, pa nije u redu da se žalimo na to da nismo sretni, iako se u dubini sebe osjećamo prazno. S nekim se ulogama i maskama toliko identificiramo da se često i sami iznenadimo kad ih otkrijemo, jer uopće nismo shvaćali da postoje.

Ponekad smo pak svjesni toga da nas maske i uloge ograničavaju, ali ne znamo kako bismo ih se riješili. Početna je točka takvog razumijevanja razmišljanje o tome što je unutar nas autentično naše, a što je tuđe. To može biti kompliciran proces jer je i ono što je naše često nešto što smo uzeli od drugih, i to nije nužno loša stvar. Problematične su one stvari koje smo uzeli od drugih iako nismo htjeli, zato jer smo u datom trenutku mislili da moramo kako bismo preživjeli. Put skidanja maski je sve prije nego jednostavan. On je ispočetka zastrašujuć, jer nas tjera da iz strogo definiranog polja toga kakvi smo mislili da jesmo istupimo na ono za što smo mislili da nismo, na teritorij koji nam je nepoznat. Također, često na tom području otkrijemo cijelo more potisnutih emocija koje su sve samo ne ugodne. Doktorica bi mogla osjetiti osamljenost koju je godinama sakrivala iza titule, mogla bi istražiti svoju potisnutu želju da zaboravi na ozbiljnost i na taj način upoznati dijete u sebi. Dobrica bi mogla ustanoviti da se ispod maske kriju dugo potiskivani osjećaji bijesa koji bi se itekako znali zauzeti za sebe kad bi im to njihova vlasnica samo dopustila.

Paradoksalno, ali otpuštanje emocija koje smo pomeli pod tepih jer se nisu uklapale u ideju toga kako bismo trebali živjeti, često, iako ispočetka razorno, kasnije može djelovati oslobađajuće. Osoba koja je mislila da je sretna mogla bi otkriti potpuno nove stvari o sebi, mogla bi shvatiti da je u redu preispitivati vlastiti život. Osoba koja je igrala ulogu “žrtve” mogla bi pak otkriti da vrijeme koje je ulagala u to da drugima radi usluge može umjesto toga iskoristiti za sebe.

Varijacija je bezbroj, uloga je bezbroj, maski koje im pripadaju također. Ono što leži ispod toga je, kako nam kaže Rogers, potencijal da postanete cjelovita osoba. Cjelovita osoba ima kapacitet prepuštanja cijelom spektru vlastitih emocija, bilo da se radi o ljubavi ili boli, žaljenju, ljubomori, bijesu, snažnoj želji, samodopadnosti ili bilo čemu drugome. Ona sebi dozvoljava da osjeća osjećaje koje prethodno ne mora zamaskirati u neki filter. Ona je svjesna svega što doživljava, a ne samo onoga što sebi smije dopustiti da doživljava.

Rogers u tom kontekstu spominje filozofa Sorena Kierkegaarda koji je prije više od 150 godina opisao tu čovjekovu dvojbu: on ističe da je najčešće očajanje svih ljudi , ono koje proizlazi iz toga što čovjek ne bira ili ne želi biti on sam, a najdublji oblik očajanja jeste izbor čovjeka da bude netko drugi a ne on sam. Odlaganjem maske počinjete shvaćati da ste mnogo više od nje. Da niste ono što biste prema nekim vanjskim pravilima trebali biti, već ono što jeste. Kroz iskustvo odbacivanja maske počinjete se doživljavati u potpunosti i osjećati punije. Rogersovim riječima, “osoba postaje poput procesa koji nije određen strogim pravilima, nego konstantno teče, raste,i razvija se”.

3 thoughts on “Skidanje maski

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s