Bilo jednom davno…

Kada su ljudi Hamelina odbili platiti Čarobnom frulašu ono što su obećali, on je svojom čarobnom glazbom namamio djecu sela i odveo ih. Taj ključni trenutak poznate bajke nosi sa sobom mnogo uvida. To je, sve u jednom, komentar na društvene vrijednosti, živopisan primjer obiteljske tragedije, i komad osobne psihologije. Folklor je pun takvih primjera mudrosti koji nam postaju sve jasnijima sa svakim novim čitanjem.

Mnogo je toga što možemo naučiti iz priča koje smo čuli u djetinjstvu. Čarobni likovi poput Čarobnog frulaša, žabe koja priča ili kume vile, ostaju u našoj mašti do kraja života. Pustolovine koje opisuju te priče često održavaju izazove sa kojima se i sami susrećemo na našem putu. Takve priče ispod površine skrivaju pravo blago uvida. Postaje jasno da se u njima skriva više od puke zabave za djecu.

Moje vlastito prvo preslušavanje starih priča događalo se na mjestima iz kojih su one potjecale. Kroz moje djetinjstvo, naša je obitelj putovala po nekoliko mjeseci svakih par godina. Nas je djece bilo šestero. Bila je potrebna maštovitost kako bi nas se uspjelo držati mirnima. Mojim je roditeljima tada pala na pamet dovitljiva ideja da nam daju da proučavamo lokalne priče.

Kad smo bili u Danskoj, posjetili smo dom Hansa Christiana Andersena, i raspravljali o njegovim pričama, poput Male sirene. U Njemačkoj, posjetili smo selo Hamelina gdje se odvija radnja Čarobnog frulaša. Na svakoj lokaciji temeljito bismo preispitali priču i scenografije povezane s njom. U Baghdadu, Tisuću i jednu noć. Za vrijeme posjeta Grčkoj i Egiptu raspravljali bismo o njihovoj mitologiji. U hramovima Indije i Japana, oživljavale bi se priče Azije. Vidjeti kako pustolovine odražavaju neku lokaciju i kako su priče još uvijek žive na tim mjestima bilo je snažno iskustvo. Ono je oblikovalo moj doživljaj svijeta.

Različiti ljudi mogu zamisliti priče na potpuno drukčije načine. Ja sam čuo te priče i prije nego što sam vidio mjesta, i imao sam svoje ideje o tome kako ta mjesta izgledaju. Primjerice, kad sam u Njemačkoj vidio mjesto na koje je Čarobni frulaš navodno odveo djecu, ono nije izgledalo isto kao što sam ga prije zamišljao. Na neki način, to što sam vidio razliku između stvarnog mjesta i zamišljenog, pomoglo mi je da shvatim kako funkcionira kreativnost. Bio je to moj prvi uvid u moć mašte.

Kasnije sam shvatio kako te priče oslikavaju životne probleme. Priča Čarobnog frulaša podsjeća nas na to da se svaki roditelj mora suočiti sa otpuštanjem svoje djece i da se svako dijete koje je odraslo mora suočiti sa osjećajima koji se javljaju u vezi s napuštanjem doma. Ako priču uzmemo kao odraz unutarnjeg krajolika, vidimo da svi likovi mogu predstavljati neki aspekt naše vlastite ličnosti. Vođe sela mogu predstavljati praktičnu, štedljivu stranu, koja nedovoljno cijeni naše čarobne kvalitete ili umjetničke sposobnosti. Ako maštu zakinemo za pravi trenutak i resurse, stvari mogu poći po krivu. Kreativnost i igra bude energije slične dječjima, koje nas mogu ostaviti u depresiji ako ih se odvojimo od njih.

Te su priče naša psihološka ogledala, a mi postajemo sve kompleksniji kroz sazrijevanje. Pripovjedači namjerno pune pustolovine teškim simbolizmom kako bi se svaki put kad razvijemo dublju svjesnost sebe otkrilo još novih značenja. Priče za laku noć imaju ogroman utjecaj na naš identitet. Ljudi se identificiraju sa određenim likovima iz priča koje čuju u djetinjstvu. Do nekog stupnja, mnogi od nas žive neke od tih priča, u velikoj većini nesvjesni toga koliko stare priče mogu oblikovati naš život. Veliko je blago znati i otkriti koje priče iz vlastitog djetinjstva imaju utjecaj na nas.

Jednom kada glavni obrazac ili priča postane očit, izazov postaje sudjelovanje u ponovom ispisivanju vlastite priče. Možda nismo u mogućnosti da stvorimo rijeke koje nas nose, ali definitivno smo u mogućnosti upravljati brodovima naših života. Mitske priče predstavljaju vrstu kolektivnog sna kojeg svi zajedno posjedujemo. Ako želimo razumjeti vlastite snove, u mnogim aspektima, možemo se okrenuti tim pričama i proučiti ih. Ako želimo bolje razumjeti te priče, možemo proučiti vlastite snove. Postoji jaka povezanost između te dvije forme naše maštovitosti. Životinja koja govori u priči je često glas prirode. Uz ostale poruke, podsjeća nas na to da smo i sami životinje. I sami se krećemo kroz život u animalnom mesu. To je nešto što često zaboravljamo u našoj pretjerano mentalnoj, pretjerano industrijskoj kulturi. Prije svega, mi smo animalna bića. Nismo samo posjetitelji prirode, ili njeni skrbnici. Mi jesmo priroda. Životinje vodiči su ključne u mitskim pričama. Psihološki, one mogu predstavljati mudrost tijela. Mračni ili zli likovi mogu predstavljati aspekte nas samih koje smo zanemarili ili napustili. Carl Jung je ustvrdio da se energije sjena u snovima i pričama često pojavljuju kao prijeteće vještice ili vukovi. Jung je inzistirao na tome da iz tame može proizići nešto dobro. U sjeni nas čeka nešto vrijedno, i to ne bismo smjeli isključivati iz toga kako definiramo sami sebe. Na kraju krajeva, cilj je uključivanje. Izazov leži u integriranju tih elemenata u naš identitet na konstruktivan način. Tamniji elementi u nekim pričama često otkrivaju energije sjene u nekoj radnji, u slici, ili čak u scenografiji. Duboka tamna šuma je česta reprezentacija elemenata kojih se bojimo duboko u sebi. U šumi žive čudovišta. Šuma može predstavljati dijelove nas koji se nikada ne daju do kraja pripitomiti, koji su uvijek pomalo opasni i kaotični. Takvi elementi javljaju se u noćnim morama. Oni čine bitan dio nas. Na neki način oni su najkreativniji aspekt našeg unutarnjeg svijeta. Trebamo zaći u tamnu šumu. Da, to je teško i tajanstveno područje. No ipak, iz njega dolaze svježe energije i nove ideje.

Često nam u životu baš trebaju iskustva koja se isprve čine kao nazadovanja i sjene. To mogu biti i jako teška vremena koje bismo na prvi pogled najradije izbjegli. No ipak, kad ta vremena prođu i kad pogledamo unatrag, počinjemo shvaćati koliko su ekstremno vrijedni zapravo bili ti trenuci. Takva iskustva prisiljavaju nas da ponovo preuzmemo one aspekte sebe koje smo zapustili tijekom razvoja. Postajemo više nego što nam se činilo da možemo postati.

Postoji priča o farmeru koji je orao svoje polje. Odjednom, njegov plug zapne o nešto. Farmer otkopa zemlju da vidi o što je plug zapeo, te pronađe nešto što je izgledalo kao golemi prsten. Krene kopati dublje, te oslobodi plug ali u međuvremenu primijeti da plug izranja iz velikog ravnog kamena. On stoga krene kopati dalje, te nakon nekog vremena uspije podići prsten i kamen. Kako se kamen podigao, otkrio je ulaz u duboku podzemnu špilju napunjenu blagom.

Ova metafora sugerira nam da kad neka zapreka prekine ono što smo pokušavali napraviti, ne bismo trebali biti previše sigurni u to da je to negativno. Ako bolje pogledamo tu zapreku, mogli bismo otvoriti skrivena mjesta naše duše i otkriti tajna bogatstva. Nakon otkrivanja zakopanog blaga, pred nama je zadatak integriranja tih dubokih područja ljepote u naš svakodnevni život. Naučiti pronalaziti vodstvo u poznatim pustolovinama nije teško, ali ipak zahtijeva truda. Početna je točka razumijevanje simbolizma. Određene značajne slike komuniciraju informacije koje nam mogu biti od pomoći. Ključ leži u prepoznavanju načina na koji trebamo dekodirati poruke. Farmer koji zapinje o nešto pokazuje nam kako nevolja može prekinuti naš put iz dobrih razloga koje možda ne možemo odmah vidjeti.

Priča je vizualno iskustvo. Svaki od simbola u klasičnim pričama zahtijeva pogled izbliza. Meditiranjem na taj protok slika i razmišljamo o značenju koje ono za nas ima, možemo profitirati. Drevne priče imaju svoje vlastite živote, svaka sa svojom jedinstvenom, osebujnom kvalitetom. Dio bogatstva leži u tome što će svaka osoba iz neke priče izvući vlastitu, drukčiju pouku. Priče mogu biti poput Svetog Grala, koji, kada se prenosi od osobe k osobi, dopušta svakoj osobi da iz njega popije upravo ono što njoj osobno treba i što želi.

Također, kada se nakon nekog vremena vratimo priči, ona će nam reći nove stvari. Priče nam se mogu obraćati na više načina odjednom. Praktični aspekti naše ličnosti cijene pomoć koju priče pružaju kod donošenja odluka. Zaigrani dijelovi naše ličnosti nalaze u pričama zabavu. Mirni, spiritualni dijelovi su zahvalni na tome što su dobili uvid.

Pjesnik William Stafford imao je jednu najdražu metaforu. Rekao je da je zadatak kreativnosti “slijediti zlatno klupko”. Nešto uhvati vašu pažnju, osjećaj, slika, ideja, događaji u nekom trenutku. Izazov se sastoji od otkrivanja tog suptilnog poziva, te potom nježnog kretanja u tom smjeru. Zlatno klupko mora se odmotavati sa najvećom nježnošću, inače bi se moglo slomiti.

Naše otvaranje većem značenju u poznatim nam pričama zahtijeva određenu nježnost duha. Ideje koje iz toga izrone će se isprva činiti nježnima. Moramo nježno paziti na njih dok ne sazrije vrijeme kada će nam prenijeti poruku. Posljedice učenja iz njih tada mogu trajati doživotno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s