Beat pokret

Teško je pisati o beat pokretu, a pritom izbjeći neizostavnu sliku glasnih pjesnika u crnim dolčevitama, uvaljanim u najrazličitija stanja svijesti pod utjecajem opojnih sredstava kako u nekom neobičnom zanosu mrmljaju stihove uz jak jazz ritam. Međutim, beat pokret je bio i još uvijek jest jedan od najsnažnijih i najutjecajnijih pokreta u pop kulturi. I premda su većina aktera danas mrtvi, beat živi u svom naslijeđu, oslanjajući se na neophodnu slobodu izražavanja, spontanost toka svijesti i život u konstantnom, bezkompromisnom traganju za smislom.

I baš kao što je sam Kerouac, jedan od najvećih heroja beata, vrlo jasno izrekao u svom romanu „Dharma bums“(u nas vrlo nespretno preveden kao „Dharma lutalice“) život je mnogo veći i jači od onog što nam svakodnevnica servira u svom magličastom okruženju.

 

Sve je počelo 50.-ih godina dvadesetog stoljeća. U daljenjem tekstu koristim se, kao što je i ustaljeno, nazivom beat, premda, kako to uvijek i biva, glavni akter tog pokreta, Jack Kerouac, koji je i skovao naziv, odbijao je nazivati se beatnikom. Oni su jednostavno bili ono što jesu. Mladi, talentirani ljudi, marginalizirani pojedinci koji su živjeli umjetnost na specifičan način, počesto se odavajući i autodestrukciji u jednom širem kontekstu. Ili su barem tako mislili.


1948. godine J. Kerouac je u razgovoru sa Johnom Holmesom prvi put je koristio frazu „Beat generacija“ opisujući mlade, kreativne pojedince okupljene u newyorškim kafićima, posvećene umjetnosti i jednom novom stilu života, također im pridavajući naziv izgubljene generacije. Za šire mase bili su underground odmetnici. Kasnije se uspostavilo da su kreativna žila kucavica Amerike.

     

Dakle, što odvaja beatnike od drugih pokreta u umjetnosti? Što je to tako specifično i dobro u cijeloj toj priči? S jedne strane duboka potraga za vlastitom duhovnošću, istraživanje velikih religija iz jedne šire perspektive (buddhizam i hinduizam ponajviše), s druge strane spontano izražavanje, slobodan rječnik, poezija nabijena emocijama, ritmičnost, sklad i potpuno otvorena forma pisanja bez ikakvih unaprijed zadanih formi.

     

Tu je i osjećaj jedinstva i pripadanja, seksualne slobode, eksperimentiranje s drogama i alkoholom, skitnički duh, izbjegavanje svih društvenih normi, odcjepljenje od standarnog života.  Možda je najtužnije u cijeloj toj priči što su upravo ti heroji promicali širinu i velebnost čovječeg duha, a istovremeno ga uništavali opijeni marihuanom, benzedrinom, morfijem itd…. Međutim, u ovoj nas priči zapravo zanima sam literarni rad tih pisaca.

   

Osim toga, bitno je pripomenuti, da u današnje doba komercijalizacije i inih puteva do destrukcije pravih, umjetničkih vrijednosti, mnogi su samoprozvani beatnici zapravo bili tek sjene i sljedbenici velikih.

Imamo i primjer velikog pjesnika C. Bukowskog, koji je nesumnjivo jedan od najvećih američkih pjesnika, ali po samom stilu ne i beatnik, premda ga mnogi trpaju u taj koš.

U New Yorku su se sreli tri najveća beatnika: J.Kerouac, W.Burroughs i Allen Ginsberg, koje je prema priči, upoznao zajednički prijatelj Lucien Carr. Kasnih pedesetih dio scene se seli u San Francisco, pod toplim suncem, uz zagrljaj oceana nova era slobdoumlja započinje pod nazivom „San Francisco Reinessance“. Na scenu stupaju Michael McClure, Gary Snyder, Lawrence Ferlinghetti, Anne Waldman, Diane DiPrima, etc…

   

Audrey Hepburn – Beatnik look  ¨”50s & “60s

The Beatniks of Greenwich Vilage

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s