Japanske zen umjetnosti: Zen slikarstvo, Ikebana, Origami, Bonsai, Chado, Kimono

Estetika zena

U mnogim religijama umjetnost se gotovo smatra kao ilustracija važnije ili više duhovne strane života. Međutim, u zenu umjetnost je sredstvo potrage za satorijem. Zen želi da vidimo umjetnost kao put koji vodi ka buđenju i oslobođenju od ega. Zen želi da dođemo u kontakt sa unutrašnjim radom našeg bića, bez traženja utočišta u egu ili u eksternim i nadnaravnim stanjima i iskustvima. Uspoređujući Istočnu i Zapadnu estetiku Alan Watts smatra da na Zapadu umjetnici žele podrediti prirodu svojoj volji, organizirajući je u racionalne okvire, dok na Istoku umjetnik prihvaća prirodu kakva jest i želi predstaviti njenu suštinu. Istočnog umjetnika ne interesira fotografsko prikazivanje predmeta, već prikazivanje njegove suštine ili duha. On je fasciniran svijetom, te ne pokušava ovladati njime, već ga doživjeti. On se divi tom svijetu, toj misteriji, području ljepote i iluzije koju pokušava prenijeti na platno. Zapadni umjetnik pomoću tehnike pokušava kreirati iluziju oblika stvarnosti dok istočni, dakle, ukazuje na njenu suštinu. Bitno je ono što se ne vidi, ne ono što se vidi.

Cijeli koncept istočne umjetnosti bazira se na sugestiji onog što se nalazi iza oblika, jer ljepota nije oblik, već ono što on izražava. U tome možemo naći odgovor na manjak potrebe ka boljim tehničkim rješenjima koji bi im omogućili ”realnije” prikazivanje oblika. Njih ”realnost” ne zanima, oni su obuzeti duhom, a duh se ne može prikazati, već sugerirati. No, mora se naglasiti da ova razlika između zapadne i istočne umjetnosti nije potpuna i više je povijesna nego suvremena, jer u današnje vrijeme granice se gube. Pošto je Japan morao otvoriti svoje granice pred prijetnjom američkih topovnjača 1867. g., Amerikancima, a potom i ostalom svijetu, obostrani utjecaj bio je neizbježan. Taj događaj će omogućiti europskim umjetnicima koji nisu bili zadovoljni postojećom umjetničkom situacijom u zapadnoj Europi, poglavito u Francuskoj, da se upoznaju s japanskim drvorezima koji su znatno drugačiji od onog što je akademizam tog vremena poučavao.

Zen umjetnik sugerira bit estetskog objekta na najjednostavniji i najneposredniji način. Unutar njegova sustava reprezentiranja, bilo što može postati objekt stvaranja. Kao što vidimo u haiku poeziji najjednostavnija slika je najpoželjnija, od žabe na listiću do kapljice vode. Bilo kakav zvuk može postati glazba, dok se u slikarstvu objekt izražava s najmanje moguće poteza. No, da bi umjetnik mogao naslikati objekt u njegovoj biti, on mora potpuno shvatiti prirodu objekta kojeg slika, njegovu buda prirodu. To je težak dio.

Kineski car je jednom prilikom naručio od jednog umjetnika sliku omiljene koze. Slikar je pitao za kozu, kako bi je mogao prostudirati. Prošle su dvije godine i car je postao nestrpljiv te je zahtijevao da mu se koza vrati, što se i učini. Nakon što je slikar zanijekao caru da je dovršio sliku koju je imao naslikati, uzeo je kist i povukao osam spontanih poteza kistom, koji su ostali zapamćeni u analima kineskog slikarstva kao najbolji prikaz koze.

Zen umjetnost ne pokušava stvoriti iluziju ”realnosti.” Ono napušta prikazivanje ”realnosti”, i bavi se umjetnim prostornim vezama koje su dizajnirane na način da ponukaju čovjeka na razmišljanje o onome što je iza ili iznad stvarnosti. Ono što treba naglasiti je da jednostavnost zen umjetnosti leži u činjenici da kad se želi istaknuti suština objekta, on se mora lišiti svih stvari koje su nepotrebne i mogu skrenuti um s puta. Tome služe koani u zen treningu. Možemo zaključiti da jednostavnost kojom je prožeta zen umjetnost proističe iz spoznaje suštine objekta kojeg je umjetnik odlučio prikazati. Jednostavnost nije sama sebi svrha – njena svrha je ukazati na suštinu objekta, koji se ne može spoznati racionalno, već intuitivno. Tako npr. u Ikebani, umjetnosti aranžiranja cvijeća, svaki list, cvijet ili grana koji nisu nužni se odstranjuju; u haiku pjesmi izostavlja se svaka riječ koja nije apsolutna nužna, dok u sumi-e slikarstvu izostavlja se svaki potez ili mrlja.

Porijeklo ove težnje ka jednostavnosti leži u budističkoj doktrini o Sunjati (praznini). To je po budistima sveobuhvatna praznina koja sadrži potencijal za ”deset tisuća stvari”. Prazninu se ne smije shvatiti kao pojam, jer pojmovno mišljenje neće pomoći pri njenom shvaćanju. U pitanju je neposredna, intuitivna spoznaja temelja čitavog postojanja. Umjetnik čistog, smirenog uma, stvara iz praznine. On je sam medij kroz koji se iskazuje praznina. On je sam nevažan. Ne postoji umjetnik koji stvara, postoji samo stvaranje. Ne postoji kreativan umjetnik, već kreativnost. Njezino ispunjavanje materijalom koji nije potreban sužava njene mogućnosti i vodi čovjeka u stranputicu. U umjetnosti, ideja praznine se iskazuje u nedorečenosti. Bitna je sugestija. Ostavljajući štogod nedorečenim prepušta se promatraču da upotpuni ideju. Time neko remek-djelo uvlači gledatelja u sebe, dokle god se ne stope u jedno. Gledatelj postaje dio djela, kao što djelo postaje dio njega. Praznina je tu zbog gledatelja, poziva ga da uđe i do vrha ispuni svoju estetsku emociju.

Kada bi se objekt prikazao vizualno identičan svom pandanu u realnosti, potaknuo bi divljenje tehnici prikazivanja, što nije cilj ove vrste umjetnosti. Na Zapadu nam se često događa da se divimo tehničkim postignućima svakakve vrste, od umjetnosti nadalje, ali divljenje ne pokreće um ka intuitivnom istraživanju kojem teži zen. Kada se divimo objektu, naša pažnja je usmjerena ka njemu i njemu samo, što je greška po zenu. Zen teži ka intuitivnoj spoznaji stvarnosti, obilježje tog stanja je um koji Japanci nazivaju mushin(ne-um) ili munen(ne-misao). U mushinu um ne zastaje ni na jednom objektu, on je poput vode koje teče i nikada se ne zaustavlja.

S toga zen umjetnost ne zamara um afektivnim doživljavanjem, već potiče ka intuitivnom spoznavanju, ka kontemplaciji i nadasve doživljavanju. Tehnička vještina muti um, zamara nas mislima ”Kakva sjajna izvedba?”, ”Kako je to napravio?” itd. Kao što možemo primijetiti um je vezan u spletkama o zamršenosti tehnike, nije slobodan da shvati suštinu objekta. Vezan je na površini, i time atrofiran za shvaćanje vječne istine koja prožima sam predmet. Kroz zen umjetnost se ne opisuje realnost kakvu je mi vidimo, već buda priroda koja je prožima.

Za zen umjetnike ljepota je nešto trenutačno i vječno prolazno. Simbol takvog razmišljanja je ladolež, cvijet koji cvjeta u Japanu. Njegov život traje jedan dan i upravo u tome je njegova ljepota. Njemu se mora diviti u prvom procvatu ranu ujutro, kad se sunce diže. Poslijepodne njegovih cvjetova više nema.

Život protječe kroz sve objekte u svakom trenutku, i bit je u tome da se bude u harmoniji s vječnom prolaznošću. Vrijednost sadašnjeg trenutka se ne može izmjeriti, već samo doživjeti. Ljepotu vječnog trenutka ne treba kvariti mislima o prolaznosti.

”Bor živi tisuću godina,
a ladolež samo jedan dan;
ali oboje ispunjavaju svoju sudbinu.”

Estetski ideali zena

Tokom povijesti japanske kulture razvili su se određeni estetski ideali ili načela pod utjecajem zena, koja se mogu smatrati pečatom vrhunskih umjetničkih djela. Tih ideala ima mnogo, ovdje ću naglasiti samo najvažnije.

Jedan od najstarijih je mono no avare ili ”neizreciva, tužna ljepota”. Taj ideal potiče iz budizma, i označava prolaznost svih stvari. Na svijetu ništa nije stalno, sve se mijenja. No, razlika između zena i ostalih filozofskih škola je što u zenu prolaznost potiče radost. Zašto? Zato jer zbog prolaznosti život vrijedi živjeti. Upravo zbog svoje lepršavosti i krhkosti život je vrijedan življenja i stvari dobivaju na značaju. Kada život ne bi bio prolazan, ne bi bio život. Bio bi nešto drugo. S toga zen uči doživljavanju kao načinu življenja. To je ono neizrecivo ”ah” kada se susretnete sa doživljajem beskrajne ljepote prolaznosti svijeta. To je onaj osjećaj kada se radost i tuga prožimaju. Ovim idealom prožeta je haiku poezija. U ovom idealu iskustvo satorija našlo je svoj estetski izraz. Taj ideal možemo naći u Genji Monogatori (Priče o /princu/ Genjiju) Murasaki Shikibu iz 11. st., jednom od najvrjednijih djela japanske i svjetske proze uopće i povijesno prvi roman u modernom smislu te riječi u svijetu. Ono što taj roman čini važnim su opisi likova u duhu mono no aware spisateljice Murasaki Shikibu, s kojim se čitatelj može suosjećati. U suvremenom Japanu taj ideal simbolizira cvjetanje trešnjinog cvijeta. Ono traje sedam dana, nakon kojeg otpadne. Njegovo iščezavanje priziva osjećaj mono no aware.

Drugi ideal je sabi ili ”rustični sloj ili osamljenost” koji označava osamu ili smirenost duha. Riječ sabi je skraćenica japanske riječi sabireru, koja otprilike znači postati osamljen. Tokom vremena pojam je zadobio još jedno značenje, a to je ostarjeti dobro, ili ono što je ostarjelo dobro. Što znači da riječ sabi označava ne samo starost koja vodi ka iskustvu i mudrosti, već i sloj koji stare stvari čini lijepima. Ona označava i smirenost, samoću i duboku usamljenost. Ovaj ideal se može naći u velikoj zbirci poezije Manyoshu. Sabi izražava atmosferu samoće i usamljenosti koja ruši razliku između objekta i subjekta. Ovaj ideal vuče korijene iz taoističke filozofije besciljnog života. Kako Alan Watts kaže: ”Kada taoistički svećenik ide šetati, on ne ide nigdje, on jednostavno šeta.” Besciljni život konstantna je tema svake zen umjetnosti. Prikazi bambusa na vjetru ili usamljenog kamena, u zen umjetnosti označavaju usamljenost svakog čovjeka. Naposljetku svatko od nas je sam. Možemo imati prijatelje, ljubavne partnere…ali naposljetku svatko je sam. To je upravo ono što osjećamo pri pogledu na ovakve radove. Navode nas na kontemplaciju. Zato su zaboravljena mahovina na nadgrobnom spomeniku, bambus na vjetru ili usamljeni kamen izrazi estetskog ideala sabi. Ako ulazimo u simboliku navedenih primjera, mahovina, bambus ili kamen izražavaju ego postojanje, dok vjetar, nadgrobni spomenik ono gdje ego prebiva. Sabi izražava prazninu svih stvari, usamljeno postojanje svih bića i predmeta u univerzumu. Sabi je zen pojam u kojem se ta usamljenost prihvaća.

”Gledam u daljinu –nema cvjetova, ni obojenog lišća. Na morskome žalu osamljena koliba u blijedećem svjetlu jesenjeg sutona.”

Kada se u raspoloženju sabi spazi nešto sasvim obično i skromno, nastaje raspoloženje koje se izražava u estetskom idealu wabi ili ”jednostavna ljepota ili siromaštvo”. U ovom estetskom idealu cijeni se umjerenost, niti savršeno niti nesavršeno. Mjesec je lijep kada ga ne pokrivaju oblaci, isto onoliko koliko i kada ga pokrivaju. U wabi idealu više se cijene predmeti koji su nesavršeni od onih koji su savršeni. Alan Watts prepričavajući jednu zgodnu između zen majstora i trgovca ilustrirao je ovaj ideal. U zgodi se pripovijeda kako je trgovac imao jednu posudu koju je pokazao zen majstoru, no potonji nije pokazao interes za nju. Na to se trgovac naljutio i razbio posudu. Trgovčeva sluga sakupila je komadiće posude i zalijepila ih. Kada je zen majstor ponovno vidio tu posudu bio je oduševljen.

Kada se pri neuspjehu u umu ne uzdiže osjećaj nepravde, tada bi rekli u Japanu, to je wabi. Bašo to izražava na sljedeći način:

”Ljetne trave -Sve što je ostalo od snova ratnika.”

Ovaj estetski ideal naročito se razvio u waku i haiku poeziji. Raspoloženje wabi može se vidjeti u uzaludnoj borbi ratnika sa bezvremenom vječnošću prirode ili u prikazu putnika na vjetru, kao što se može vidjeti u Bašovoj haiku pjesmi.

Pod siromaštvom wabi podrazumijeva da se ne zavisi od materijalnih stvari ovoga svijeta kao što su bogatstvo, moć i slava , već da se bez njih osjeća nešto od najveće vrijednosti, nešto iznad vremena i društvenog položaja.

Yugen ili ”dostojanstvo” je ideal koji su Japanci uzeli od Kineza kod kojih je imao značenje tamnog ili mističnog. Od svih ideala yugen je najteže izraziti. Za yugen je važna imaginacija. Iako ne vidimo planinu, mi je možemo zamisliti i tim zamišljanjem ona može postati jasnija, nego ikad prije. Ono označava jednu temeljnu karakteristiku istočne kulture, a to je aludiranje na predmet, prije nego objašnjavanje ili vizualno sagledavanje. No, ono ne znači sanjarenje, već sagledavanje dubine svijeta u kojem živimo. Umjetnost u kojoj se yugen najčešće izražava je no drama. Ona se može shvatiti kao izraz dostojanstvenosti koji sugerira nešto ”više” od samog sebe. R. H. Blyth pišući o no drami objašnjava i ideal yugen: ”Postoji ono posebno proturječje u stvarnosti osjećaja i nestvarnosti, konvencionalnosti glume; to je stvarni svijet, a ipak svijet snova(…). Kad je Basho gledao no dramu, on je bio na putovanju; kad je putovao, našao je da je glumac u no drami. San i stvarnost, život i umjetnost, poezija i svijet svakidašnjice, povijesna prošlost i trenutna sadašnjost ista su stvar…”

Sljedeći pojam je šiori ili tananost. Slika bambusovog lišća koji se savija pred silom snijega je tipičan primjer ovog ideala. On označava krhkost i tananost čovjeka pred silama prirode, no ta krhkost i tananost nema lošu konotaciju. Ona ne potiče na žaljenje. Upravo je zbog tih karakteristika čovjek neopisivo drag i lijep. Sličan ovom idealu je hosomi, koji znači isto tananost. On se pojavljuje u haiku poeziji u pjesmama o barskim pticama i insektima općenito.

Basho je tokom svog života razvio ideal karumi ili ”lakoća duha”. To je ideal u kojem čovjek prihvaća pojave onako kako dolaze s lakoćom karakterističnu za smireni um.

Japansko slikarstvo

Da bi se razumjelo japansko slikarstvo potrebno je shvatiti razliku u odnosima prema prirodi na Istoku i Zapadu. Kao što sam već spomenuo čovjek Zapada nastoji pokoriti prirodu, podčiniti je svojoj volji, prisiliti je da radi za njega, dok čovjek ”klasičnog” Dalekog istoka želi živjeti s njom i u njoj.  Ova suštinska razlika između klasičnog čovjeka Dalekog istoka i Zapadnjaka očituje se i u umjetnosti. U slikarstvu Zapadnjak prikazuje ”mrtvu” prirodu. To je priroda koju je on posložio po svojoj volji, uzeo je plodove iz prirode i posložio u novu cjelinu. U Zapadnom portretnom slikarstvu bila je ustaljena praksa tokom stoljeća da priroda bude dekoracija; iza profila žene, plemića ili dostojanstvenika nazirala bi se planina, rijeka ili pokoji cvijet. Priroda je za Zapadnjaka inferiorna.  Jedno od obilježja današnjeg vremena kojeg nazivamo postmodernizam je vraćanje prirodi, shvaćanju dan nam priroda nije neprijatelj ili sluga, već produženo tijelo. Takvo razmišljanje na Istoku traje već tisućljećima. Kineski i japanski slikar više je volio prikaze prirode u kojima bi središnju ulogu igrali potoci, šume, planine. Unutar njih ljudski lik se nazire, on nije izgubljen u svom tom prostranstvu, već uronjen. Ne osjeća se nelagodno, već kao dio cjeline. Često je na takvim slikama izazov pronaći ljudski lik, ali ne zato jer se skriva, već iz razloga što je duboko uronjen u cjelinu. U ovome naziremo ideju Istoka u kojoj je ljudsko biće nerazdvojno povezano s prirodom, toliko jako da se moramo dobro namučiti mislimo li ga doživljavati kao izdvojenu cjelinu.

Sumi-e slikarstvo došlo je iz Kine u Japan. To je vrsta slikarstva u kojem slikar slika tušem i kistom po papiru koji je tako tanak da onemogućuje izmjenjivanje ili dotjerivanje povučenog poteza. Nemogućnost izmjenjivanja slike je izraz budističkog zakona o uzrocima i posljedicama. Kao što u životu pojedinca nema povratka nakon djelovanja, tako i u sumi-e slikarstvu nema popravaka. Slika se neposredno, bez oklijevanja i bez zastajkivanja. Spontanost koja proizlazi iz takvog čina ne može se simulirati ni falsificirati, ona je kvaliteta sama za sebe. Ova vrsta slikarstva već je u Kini bili pod velikim utjecajem t’cah budizma i kao takva je došla u Japan. Kao što smo mogli vidjeti iz priče o slikaru i kozi sa prijašnjih stranica, potrebno je prvo spoznati buda prirodu predmeta koji se slika, da bi se potom ta priroda izrazila neposredno kroz spontanu akciju. Vladimir Davide piše o sumi-e slikarstvu sljedeće:

”Sumi-e je izravan prijenos doživljaja na papir – ono što je nacrtano nije oblik predmeta, već njegov duh; nije predočeno njegovo stanje, već njegov život.”

Sumi-e slikarstvu nije rekonstrukcija realnosti, već ona je ključ ka razumijevanju prave prirode predmeta. To je opća crta većine japanskih umjetnosti, poglavito onih koje su nastale pod utjecajem zen budizma.

Vrlo je važno naglasiti da uz estetske ideale koje sam opisao vrlo važnu ulogu u japanskim umjetnostima igra rezanje (kire). Time se podrazumijeva da sve ono što nije potrebno treba odsjeći ili maknuti. Samo ono što je neophodno za sugeriranje ili izražavanje buda prirode ostaje.

U sumi-e slikarstvu sve što je na slici jednako je bitno. Unutar slike ništa se ne može oduzeti, a da se ne poremeti cjelina. Bjeline na crtežu isto su toliko važne koliko njegovi sivi i crni dijelovi prekriveni potezima kista, one isto toliko sugeriraju stvaranje cjeline kao i potezi kista. Za njih se može reći da su potezi proistekli bez poteza. Takav stav potječe iz ideje zen budizma da iz praznine (sunjata) proističu sve stvari. Tu ideju Zen preuzima iz taoističke knjige Tao te Ching.

Eugen Herigel kada govori o zen slikarstvu kaže sljedeće : “Koja je odlika ovih slika? Pre svega – prostor. Ali prostor u zen slikarstvu nije naš zapadnjački prostor sa njegovim raznovrsnim dimenzijama – jednoobrazni medijum u kome stoje stvari, koji ih okružuje i izoluje jedne od drugih. Niti je to mrtva praznina koja se može zameniti objektima i koja je zatvorena u vidljive odnose između desno – levo, gornje – donje, spreda – straga. Niti je to prostor koji dodiruje samo površinu objekata, ograđujući je poput kože, i otuda tamo gde unutar nje ničega nema, poništenim značenjem, nezahtevnom pozadinom. Prostor u zen slikarstvu je uvek nepokretan, pa ipak u pokretu, izgleda kao da živi i diše, on je bezobličan i prazan pa ipak i izvor svekolike forme, on je bezimen pa ipak razlog zašto sve ima ime. Zato za zen slikarstvo stvari imaju apsolutnu vrednost, sve su jednako važne i značajne, predstavnici univerzalnog života koji struji kroz njih. Ovo, takođe, objašnjava i duboki značaj koji izostavljanje stvari ima u zen slikarstvu. Ono što nije sugerisano, što nije izrečeno, važnije je i izražajnije od onog što je rečeno. Ovde ponovo, kao i u pozorišnoj umetnosti, vidimo “neplešući ples” koji oživljava svekoliko postojanje, prožimajući i igrajući kroz sve stvari. Prostor nije homogen, prazan medijum proširen do u beskonačnost; on je neshvatljivo obilje samog postojanja, sa svim svojim beskrajnim mogućnostima. Otuda zen slikar nema horror vacui, za njega je Praznina dostojna najvišeg poštovanja; ona je najživotnija među svim stvarima, tako bogata životom da ne potrebuje zauzimanje oblika i forme niti se, kako bi se ispoljila, upojedinjuje u beskonačnom krugu promena. Prostor nije koža koja počiva oko stvari, već njihovo jezgro, njihova najdublja suština, razlog njihovog postojanja. U ovim slikama izražena je magičnost Praznine koja očarava oko i izaziva poštovanje. Gledanje slike uvek otpočinje gledanjem Praznine.”

U sumi-e slikarstvu možemo vidjeti neke karakteristike koje će obilježiti početak i sredinu slikarstva 20. st:

– koristi se minimalno poteza u svrhu maksimalnog izraza ekspresije

– linearno strukturiranje crteža uz tonsku modulaciju, kao što će u Europi primijeniti

Modrian

– odsutnost plastičnog modeliranja pomoću svjetlijeg i tamnijeg osjenčavanja i izražena asimetričnost naći će svoje poklonike unutar impresionističkog pokreta.

– izražavanje ukupnog djelovanja cjeline neoslikanim dijelovima.

Krajem 19. st. Kada je Japan bio prisiljen otvoriti se prema Zapadu, prodrli su u njega Zapadni utjecaji. U slikarstvo se to očitovalo u promjeni perspektive. Klasični su se Japanci služili takozvanom paralelnom perspektivom, pri čemu su usporednice u prirodi ostale usporednice i na slici. No, valja naglasiti da to nije bilo zbog toga što Japanci nisu mogli razviti tehniku perspektive, već iz razloga što su imali drugačiji pogled na život. Slikar Zapada stoji, živi, doživljava ispred i izvan onoga što slika. Za njega život ima neki put koji se sastaje u jednoj beskonačnoj točki. Zato što on nije unutar prirode, već se prema njoj postavlja kao promatrač, on ima iluziju konačnosti. Klasični se Japanac nije služio perspektivom jer se nije osjećao ispred ili iza onog što slika. On je bio u centru doživljaja i zato za njega usporednice u prirodi ostaju usporednice na slici. Za njega nema povlaštene točke u kojoj bi se one sjekle na papiru, a koja bi bila određena položajem njegova oka prema onome što slika. Kao što Donald Kirihara piše analizirajući Japanski film:

”…paralelna perspektiva na japanskim drvorezima organizira prostor kao sustav paralelnih linija u kojima se okomite linije ne spajaju u jednoj točci, kao što je to slučaj sa središnjom perspektivom. Umjesto središta zanimanja kao što je ‘jedna točka’ središnje perspektive, postoje mnogostruki ‘čvorovi’ pozornosti ili područja guste strukture. Dok središnja perspektiva zadržava prostor u okviru, kosi kutovi paralelne perspektive stvaraju prostor bez početka ili kraja. Pogled gledatelja kreće se preko tih drvoreza bez da ga vodi jedna točka, a gledateljeva očekivanja pojavljivanja, položaja i pokreta objekata znatno su drukčija u ovakvom sustavu nego u središnjoj perspektivi ‘jedne točke”.

Asimetričnost u japanskim slikama je izraz shvaćanja po kojem ljepota se izražava u nesavršenom obliku i iz stava japanskih slikara po kojem pod svaku cijena treba izbjegavati konvencionalnost. Omiljeni trik japanskih slikara je otjelovljenje ljepote u obliku nesavršenosti, čak ružnoće.

Postoji nekoliko osnovnih odlika japanskog slikarstva: asimetrija, jednostavnost, osjećaj starine, prirodnost, nedorečenost, nekonvencionalnost, smirenost, humor, sloboda, radost.

 ”Zenistička umjetnost odiše primitivnošću i nesamosviješću divljaka, kao i bezvremenošću i kozmičkom sviješću mudraca. Zenistička umjetnost je religiozna a ne moralna, poetska a ne lijepa, intuiciona a ne intelektualna, značajna a ne emocionalna, senzualna a ne filozofska, mladalačka a ne zamorena životom.”

Japanska ikebana

Ikebana je Japanska umjetnost arnžiranja cvijeća , mnogo više od običnog stavljanja cvijeća u različite ukrasne posude.To je disciplina umjetničke forme u kojoj aranžiranjem oživljavamo ideje tako da se priroda i čovjek međusobno duboko prožimaju. Ona je izraz japanske ljubavi prema prirodi, koja doseže nivo religioznog obožavanja i štovanja prirode.

Koliko je ta ljubav izražena dobro pokazuje detalj o Tokijsim taksistima koji u svojim vozilima obavezno imaju vazne sa svježim cvijećem. Za njih isti značaj imaju umjetnost slikarstva, arhitekture,dizajna i ikebane.
Ikebana se sastoji od materijala iz prirode i duhovnog aspekta koji se unosi u izradu. Za većinu aranžera on je itekako važan. On dolazi polako i pomaže aranžeru da se “saživi sa trenutkom”.

Različiti oblici ikebane dijele neka zajednička obilježja, bez obzira na period u kojem su nastale i školu iz koje potječu.Svaki biljni materijal – grane, reznice, mahovina, voće i trava- u pravilu se mogu koristiti u kombinaciji sa cvijećem. Jednaku vrijednost, kao i cvjetovi u svom punom sjaju, imaju i sjeme mahunarki,sušeno bilje i pupoljci.

Bez obzira radi li se sa jednom vrstom materijala ili više različitih, selekcija svakog elementa u aranžmanu zahtijeva umjetničko oko i veliku vještinu u kombiniranju da bi se napravila kreacija koju je u prirodi nemoguće pronaći kao takvu.

Osnovna razlika je u asimetriji forme i korištenju praznih prostora kao važnih obilježja kompozicije.Osjećaj harmonije između posude, materijala i postavki od najvećeg je značaja.Svaka ikebana ima svoju simboliku koja se odnosi na prirodu, život i svemir.

   

Cvijet ima višestruko značenje : simbol razvoja svijeta, simbol razvoja umjetnosti, Simbol biljnog i životnog ciklusa uopće,te njegove prolaznosti.Svaka ikebana sastoji se od 3 dijela.Gornja grana pripada nebu, središnja čovjeku, a donja zemlji. Čovjek je posrednik između Zemlje i Neba,a prema Tao filozofiji ništa van toga niti ne postoji.
Ikebana može da izražava jednako svemirski poredak kao i običaje predaka ili osećaje radosti ili tuge. Ikebana sa savijenim stabljikama simbolizira silazni put života.

Origami

Origami (japanski <<oru>>-savinuti + <<kami>>-papir) je umijeće savijanja papira pravilnog oblika (najčešće kvadratnog) da bi se dobio dvo- ili tro-dimenzionalni model životinje, biljke…

Povijest origamija je usko povezana uz povijest papira. Otkriće papira pripisuje se Kinezu Ts´ai Lunu 105. god.n.e. Početkom 7.st budistički svećenici donjeli su papir u Japan. U Europu se proširio preko Arapa, koji su 751. god. zarobili nekoliko kineza vještih izradi papira.

Iako postoje indicije da su Kinezi savijali papir jer jedan od najstarijih modela predstavlja kinesku džunku, pravi zamah su origamiji postigli u Japanu. U Japanu se tradicionalno poštuje papir. Od papira se izrađuju mnoge stvari-od pregradnih zidova u kući, lepeza i sličnih sitnica za svakodnevnu upotrebu. Zaljubljenici papira kao hobi sakupljaju vrijedne vrste papira.

Prvi origami u Japanu bili su modeli leptira kojima su se ukrašavale posude sa pićem na ceremonijama vjenčanja (7-12st). Krajem 12 st. nastaje papirnati model <<NOSHI>> (osušeno Petrovo uho), odnosno, samuraji su prije odlaska u bitku jeli osušeno meso školjke Petrovo uho, komadić tog mesa su zamotavali u papir posebno presložen i zaticali pod vrpcu kojom se vezao poklon. U početku je origami bio skup i origami figurice imale su samo ritualno značenje, na neki način su bile povlastice bogatih. Samuraji su sa njima ukrašavali darove, tako npr. žaba je simbol ljubavi i plodnosti, a ždral sreću i dug život.

       

U 20.st. Japan dolazi sve više u kontakt sa Zapadnom Europom i Amerikom, te origami postaje sve popularniji i na Zapadu.

No još je u Egiptu postojao običaj savijanja tkanina, a u srednjovjekovnom Bizantu su na poseban način savinuti dijelovi odjeće označavali položaj u dvorskoj hijerarhiji.

Početkom 15. st. pojavljuju se u europskom višem društvenom sloju ubrusi, čiji je pravilan kvadratni sloj izazivao na savijanje. Poznata je gozba koju je papa Grgur XIII priredio za kardinale i ambasadore, stol je bio ukrašen ubrusima savijenim u obliku brda, zvijezda, lavova… Na sredini stola je bio dvorac napravljen od ubrusa.

Osim u Japanu jedino u Španjolskoj i Latinskoj Americi postoji kontinuirana tradicija savijanja papira, ali se ne mogu usporediti ni po opsegu ni kvaliteti.

Papir bi morao biti tanak i žilav, zadržati postignuti oblik. U zemljama gdje je popularniji postoji papir baš za origami, iako je od kvalitenijeg papira lakše napraviti lijepe modele, za početak nije nužno imati ovakav teško dostupan i skup papir. Kolaž papir je lijepo obojan i možemo ga upotrijebiti za jednostavnije oblike, ali su nažalost dosta loše kvalitete. Možemo koristiti još npr. kaširani staniol, natron, pelir papir…

Bonsai

Ljudi uzgajaju biljke u posudama tisućama godina; začine, ljekovito bilje, te bilje za ukras, zbog ljepote cvijeta ili listova, ali je u Kini u II st. pr. Kr. stvoren novi koncept – kreiranje minijaturnih prirodnih pejzaža u posudama, koji su se nazivali Penjing. Posjedovanje minijaturnog pejzaža bio je statusni simbol.

 Tek u XIII. st. počinje i uzgajanje pojedinačnog stabla u bonsai posudi. Ti prvi primjerci imali su debla izrezbarena tako da nalikuju na zmajeve i druge životinje i nazivali su se Pun-Sai.

           

Uzgoj minijaturnih stabalaca u Japan su prenijeli Zen redovnici kroz XI. i XII. st. kada je Kina imala znatan kulturni utjecaj, preko umjetnosti i filozofije na okolne zemlje. Njihov uzgoj se proširio prvo među japanskom aristokracijom i samurajima i dobio naziv Bonsai.

Za njih je bonsai bio religiozni objekat ‘zelene stepenice koje vode na Nebo’, odnosno spona između ljudi i Boga.

U centru uzgajanja bonsaija je uspostavljanje ravnoteže između čovjeka i prirode. Uzgajivač se posvećuje bonsaima, njeguje u sebi kreativnost, te svake godine ispočetka proživljava kroz njih ritam izmjene godišnjih doba. Sam uzgoj zahtijeva mnogo njege i pozornosti, ali kao nagradu donosi mirnoću uma, osjećaj osvježenja i unutarnju smirenost.

 

Tek u XIV. st. uzgoj bonsaia se popularizira i zajedno s origamijem, ikebanom, suisekima i čajnom ceremonijom (Chado), postaje dio japanske kulture.

Krajem XIX. st. kultura uzgoja bonsaija se iz Japana širi na Zapad. Prva velika izložba bonsaija je održana u Londonu, 1909. g.

Bonsai danas nije samo privilegij više klase. Pretvorio se je u poznatu i priznatu hortikulturnu umjetnost širom svijeta.

 Japanska čajna ceremonija – Sado ili Chado

Čaj (jap. cha) je u Japan stigao iz Kine tijekom dinastije Tang (618-907), u vrijeme kada su odnosi dviju zemalja bili na vrhuncu. U početku, čaj je koristilo samo svećenstvo i visoko plemstvo, prvenstveno u medicinske svrhe.

 

U VIII. stoljeću pijenje čaja i navike vezane uz čaj se mijenjaju, pa on prestaje biti tek ljekovitim napitkom, no i kao takav bio je dostupan samo višim staležima. U Japanu se čajna ceremonija prvi puta spominje baš u VIII. stoljeću, a pretpostavlja se da nikad ne bi zaživjela da je čaja bilo u izobilju jer je upravo njegova rijetkost uvjetovala da se ljudi prema njemu odnose s dužnim poštovanjem. Pojavom zen budizma u Japanu, javljaju se nove spoznaje o čaju, a mijenjaju se i neke navike njegovog pripravljanja. Najvažnija novina tog vremena bilo je usitnjavanje čaja u prah koji se miješao s vodom i mutio bambusovom metlicom. Ta dva detalja prepoznatljivi u ceremoniji kakvu i danas poznajemo.

Čaj se u početku uzgajao samo u okolici grada Uji, no povećana potražnja uvjetovala je početkom XII. st. lagano širenje plantaža čaja cijelim Japanom. Povećana proizvodnja omogućila je i lakšu dostupnost čaja stanovništvu, a posebno ga je cijenila novonastala klasa višeg klasnog statusa. Tijekom razdoblja Muromachi (otprilike 1336 – 1573), čajna ceremonija postaje oblik sofisticirane zabave viših staleža, pri čemu su se koristili skupocjeni predmeti mahom uvezeni iz Kine. Kako bi napravio odmak od skupocjenih stranih predmeta, te kako bi naglasio vrednotu samoga napitka, veliki majstor čaja Sen no Rikyū krajem XVI. st. razvio je vlastitu teoriju i filozofiju čaja – wabi-cha . Od lokalnih japanskih majstora naručuje, a nerijetko je i sam izrađivao vlastite predmete, posude i sredstva za rad, koji su se odlikovali jednostavnošću oblika, nenametljivim bojama i prikrivenom elegancijom. Za razliku od dotadašnjeg običaja pripreme čaja u odvojenoj prostoriji, Rikyu priprema čaj pred samim gostima, uključujući ih na taj način u cjelokupan postupak ceremonije. Svojim doprinosom kulturi čaja, postao je središnjim likom povijesti japanske čajne ceremonije, a njegova učenja nastavili su usavršavati njegovi nasljednici. Od njegova tri praunuka potekle su još i danas postojeće najpoznatije škole čajne ceremonije: Urasenke, Omotesenke i Mushakojikisenke.

Čajna se ceremonija tradicionalno održava u posebno prilagođenoj prostoriji koju nazivamo chashitsu. U njoj nema bespotrebnih ukrasa, izuzev zidnog natpisa i cvjetnog aranžmana, u pravilu jednostavnijim i manje dotjeranim od tipičnog japanskog cvjetnog aranžmana. Domaćin odabirom natpisa određuje temu okupljanja, a sukladno temi, godišnjem dobu, dobu dana i/ili svojem majstorstvu odabire i predmete koje koristi tijekom ceremonije. Kako predmeti nikada ne dolaze u kompletu kao što je uobičajeno u zapadnjačkim kulturama, uvijek ih je potrebno uskladiti i bojom i oblikom. Čajna ceremonija podrazumijeva širok spektar raznih predmeta, no neki od važnijih su posude za čaj (chaire i natsume), šalica za čaj (chawan), grabilica za čaj (chashaku), bambusova metlica (chasen), tkanine chakin i fukusa za ritualno pročišćavanje predmeta i dr.

Smisao čajne ceremonije duboko je ukorijenjen u zen budizmu. Njena svrha je pročišćenje duha, pa duhovno značenje pripreme čaja nadilazi samo fizičko spravljanje napitka. Unutrašnji mir, gostoljubivost i prisnost među sudionicima najvažnije su karakteristike, a jednostavnost i elegancija postupka služe naglašavanju tih vrlina.

 Iako ceremoniju odlikuju stroga i detaljna pravila koja se na prvi pogled mogu učiniti krutima i pretjeranima, ona postoje baš iz razloga kako bi se postigla maksimalna učinkovitost i sklad pokreta. Tijekom ceremonije čaja razgovor je sveden na minimum, i u pravilu je vezan uz sam čaj. Domaćin pozdravlja svoje goste, a oni mu odzdravljaju. Gosti mogu udijeliti kompliment ili upitati kakvu pojedinost vezano uz odabir predmeta, zidnog natpisa, cvjetnog aranžmana. No čak i u takvim trenucima postoje unaprijed određena pravila razgovora, gotovo uvijek definirana konkretiziranim izrazima. Sveukupne geste tijekom ceremonije nazivaju se temae, a propisana su kako za domaćina tako i za goste. Glavni elementi temae su raspored, pročišćenje te smirenost duha. Pročišćenje duha i uma simbolizirano je ispiranjem šalice za čaj ili brisanjem grabilice i posude za čaj, a smirenost se postiže koncentracijom, prateći postupak ceremonije. Što se gostiju tiče, važno je obratiti pažnju na pijenje spravljenoga čaja. Ponuđena šalica uzima se desnom rukom, i polaže se na lijevi dlan. Prilikom podizanja šalice, domaćinu se upućuje lagani naklon u znak zahvalnosti i poštovanja. Nakon toga, šalicu desnom rukom okrećemo u smjeru kazaljke na satu, kako bi se strana šalice okrenuta gostu okrenula domaćinu – gesta koja predstavlja dijeljenje i poštovanje. Čaj se ispija u tri gutljaja, pri čemu je posljednji gutljaj najduži. Šalica se vraća na način da se dlanom desne ruke šalica ponovno okreće kako bi strana koja je prvotno bila okrenuta gostu ponovno bila okrenuta njemu.

Kimono

Kimono (jap: “stvar koja se nosi”) je tradicionalni japanski odjevni predmet. Najčešće se prepoznaje po dugačkim rukavima i pojasu.Uz kimono se nose tabi (japanske čarape) i tradicionalna japanska obuća (geta ili zori).

Nošenje kimona

Kimoni su nošeni u feudalnom Japanu kao svakodnevna odjeća, ali danas mali broj ljudi koristi kimono kao takvog. Kimono se uvijek nosi tako da je lijeva strana preklopljena preko desne i učvršćuje obijem (pojasem). Pošto kimono nema džepova osobna vlasništva su se stavljala u rukave ili u prednji dio.

Kimono se ponekad nosio tako da se jedna strana spusti (ovo se obično radi u kyudu) ili bez hlača (često seljaci). Bijeli se također koristio kao odjeća za spavanje. Ispod kimona se mogao nositi još jedan, bijeli, od kojeg se vidi samo nekoliko centimetara.Vrlo su skupi. Jedan ženski kimono može koštati preko 10 000 dolara. Obi (pojas) je također skup, a može koštati nekoliko tisuća dolara. Neki ljudi “prave” svoj kimono.

Kimono

Kimono je osmišljen po uzoru na kineski hanfu već u 5. stoljeću, ali je konačni oblik dobio tokom Hiean razdoblja. Na kimonu može biti do 7 monova: pri kraju rukava (s obje strane), na prsnom dijelu (po dva) i pri vrhu na leđima.Kimoni su rađeni od jednog komada tkanine. Svi tradicionalni kimoni se ručno šiju, ukrašavaju dok je materijal također ručno napravljen. Formalni su kimoni rađeni od svile, ali se kimono kao obična odjeća radio od pamuka.Prije su kimoni potpuno rastavljeni za pranje i onda ponovno sastavljeni (šivani). Danas to nije više potrebno.

   

Kimoni dolaze u nekoliko oblika, ovisno o formalnosti. Na ženskim kimonima razina formalnosti se obično očituje u dužini rukava, boji i uzorku dok muški imaju samo jedan oblik i obično su tamnije boje. Formalnost se također može očitati bojom dodataka, materijala i brojem monova. Svila je najformalniji materijal.Kimoni se nikad ne bacaju. Stari se koriste u razne svrhe npr. kimoni za djecu, haori ili pak vreće, torbice itd.

Danas se kimoni nose samo na posebnim prigodama (npr. vjenčanje). Japan je u potpunosti prisvojio zapadnjačku odjeću i malo ljudi nosi kimono kao svakodnevnu odjeću. Profesionalni sumo hrvači moraju nositi kimono kad god se pojave u javnosti (izvan ringa).

Naziv

Riječ kimono je sastavljena od japanskih riječi kiru (nositi) i mono (stvar) i doslovno znači “nešto što se nosi”. U početku je izraz korišten za odjeću, ali je kasnije korišten samo za japanski kimono.Suvremena modna industrija riječ kimono često koristi za moderne odjevne predmete, koji su na određeni način inspirirani japanskom tradicijom i kulturom.Izraz kimono u našem jeziku često se koristi za sportsku odjeću koja se koristi prilikom vježbanja borilačkih sportova. Ispravan naziv je keikogi (jap. keiko – vježba; gi – odjeća, uniforma), odnosno karategi (odjeća za karate), judogi (odjeća za judo), kendogi (odjeća za kendo) itd.

 

8 thoughts on “Japanske zen umjetnosti: Zen slikarstvo, Ikebana, Origami, Bonsai, Chado, Kimono

  1. Hvala autoru na ovom lijepom zapisu, ne samo zbog njegove poučnosti, već i puno tankoćutnosti za samu temu koja je svoj izraz, potpuno primjereno, našla u mirnom, neosobnom stilu, budeći tako upravo ona raspoloženja o kojima piše, prizivajući ih već samim riječima, na način tako suptilan da se jedan dio fotografija doživljava skoro pa grubima.

  2. Ovo je odlično ! Hvala na trudu ! Osobno me zanimaju Ukiyo-e drvorezi ,ali nitko ne piše o tome ,šteta :/
    Ali ovo je stvarno super !

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s