Bauhaus – estetika čistih linija

Čista glava i jasne linije u arhitekturi – to je bio izvorni koncept osnivača Bauahusa Waltera Gropiusa. On je želio prekinuti s bogatim ukrasima jugendstila i svojim stilom obilježio čitavo XX stoljeće.

ABCs of the Bauhaus :

Iako bi mu pristajala titula prve zvijezde arhikteture, on bi takvu titulu vjerojatno odbio. Walter Gropius, otac moderne arhitekture, nikada nije volio takva tituliranja. Bilo mu je strano svako prenemaganje, svaki kult ličnosti. Osnivač Bauhausa je slijedio sasvim drugačiji koncept: on je još prije formiranja Bauhausa u Weimaru zagovarao arhitekturu u kojoj “nestaje osobnost”. Njegov ideal je bio timski rad.

U umjetničkoj školi Bauhaus, osnovanoj 1919. godine u Weimaru, to je načelo dosljedno realizirano. Škola je zamišljena kao svojevrsni laboratorij u kojem nitko nije zadavo pravac razmišljanja, već se  njegovala kultura intelektualne razmjene u kojoj je su učitelji i učenici učili jedni od drugih. Gropius je sam govorio: „Meni je bilo posebno stalo do onoga što sam nazvao autonomijom procesa učenja. To znači da se studenta priječi da imitira svog profesora. Cilj je bio da se mladim ljudima predoče stvarne činjenice života, na osnovi kojih će oni izgraditi sami sebe.”

Bauhaus: The Face of Twentieth century:



Bauhaus kao “Gesammtkunstwerk”

Bauhaus je trabala biti zajednica umjetnika različitih disciplina, koji su bili u stranju svrhovito oblikovati sve, od nebodera do šalice za čaj. Bila je to utopijska predstava novog načina života, djelomice proizašla i na ruševinama Europe nakon Prvog svjetskog rata. Gropius je i sam bio vojnik u rovovima na zapadnom frontu i tamo je doživio ono što je nazvao “katastrofom svjetske povijesti”. Bauhaus je bio njegov odgovor na to, pokušaj izgradnje jednog novog, boljeg svijeta.

 

Prema shvaćanju Bauhausa, predmetima ne treba nadodavanje ukrasa koji bi skrivali ili popravljali ružne i bezoblične dijelove. Cilj je oblikovati elemente na lijep, umjetnički način i predmet će biti lijep sam po sebi. Oblikovanje uporabnih predmeta dobiva novo značenje – postizanje funkcionalnosti predmeta kao kreativan čin što i danas podrazumjevamo pod pojmom ‘dizajn’.

Bijeg pred nacistima

Nacistima je bila neprihvatljiva takva škola slobodnog mišljenja kao što je bio Bauhaus. 1933. umjetnička škola je zatvorena, a Gropius je uz mnoge druge članove, emigrirao u inozemstvo,  najprije u Veliku Britaniju, a potom u SAD. Tamo je 1946. osnovao “The Architects Collaborative“, gdje je nastavio s realizacijom svojih ideja iz vremena Bauhausa: “Kada gradite neku zgradu, ona ima određenu veličinu, izgrađena je od nekog materijala itd. Ipak obrada površine može potpuno izmjijeniti te osobine. Ili boja: zid koji je crne boje odmiče se od mene, zid žute boje mi se primiče. Sve te fenomene mi smo istraživali vrlo detaljno.”

 

Usprkos svim istraživanjima i studiranju različitih efekata, nisu svi Gropiusevi projekti bili uspješni. U Berlinu je izgrađena četvrt koja je po njemu nazvana: Gropiusstadt. Veliki kompleks nebodera s puno svjetla i zelenila. Ali djelomice i zbog vrlo problematične politike iznajmnljivanja tih stanova, taj je dio grada postao poznat više po svojim socijalnim problemima nego po arhitektonskom konceptu. Usprkos tome Bauhaus je do današnjeg dana ostao ideal: smatra se najutjecajnijom arhitektonskom i dizajnerskom školom dvadesetog stoljeća.

   

          

  

Ženska povijest bauhausa :

 

Kada je 1919. godine u Weimaru otvoren Bauhaus, bilo je više prijavljenih žena, nego muškaraca. No, zašto onda pamtimo samo muškarce i ne možemo nabrojati niti jednu „bauhausicu“?

Kako to obično biva, povijest pišu muškarci, pa tako pamtimo Gropiusa, Kleeja ili Kandinskog. Ipak, Bauhaus je bila jedna od rijetkih umjetničkih škola koja je primala žene i u predvečerje nacističke vladavine obznanila potpunu jednakost muškaraca i žena. Barem je Gropius tako načelno tvrdio, smatrajući da „ne smije biti razlika između ljepšeg i snažnijeg spola.“ U stvarnosti su stvari bile malo drugačije, a samo su muškarcima bili omogućeni satovi slikarstva, oblikovanja i projektiranja. Ženama je bilo namijenjeno kukičanje. Gropius je, dapače, vjerovao da žene mogu razmišljeti samo u dvije dimenzije, dok muškarci mogu shvatiti sve tri!

Dvadesete su, barem u današnjoj perspektivi, bile doba popriličnog ženskog oslobađanja, osobito vidljivog u modi, tako da pojava i jednogodišnje obrazovanje na Bauhausu jedne žene, i to iz ovog dijela Europe, možda čudi samo na prvi pogled.


Ivana Tomljenović Meller prva je Hrvatica s formalnim obrazovanjem na Bauhausu, a ono što zaista čudi jest njezin posve marginaliziran položaj u službenoj povijesti umjetnosti/arhitekture i još uvijek nesustavno prezentiran opus.  Muzej grada Zagreba krenuo je u ispravljanje takvog razmišljanja kroz izložbu o njenom životu, rekonstruiranu preko obiteljskih albuma Mellerove. Naglasak izložbe mnogo je više stavljen na intimnu, autobiografsku dimenziju života jer, kako objašnjava kustosica Leila Mehulić, „njezino je stvaralaštvo bilo tek u ograničenom opsegu prožeto likovnim rukopisom Bauhausa, ali reflektira duhovno ozračje zajednice kojoj je pripadala tijekom 1929. i 1930. godine.“

Fotografija je bila njezin najizražajniji medij u kojem je koristila sve karakteristike novog vremena: vertikalnu perspektivu i donje rakurse, efekte svijetlo-tamno, dvostruku ekspoziciju, dok je u fotomontažama pokazivala izraženiji politički angažman, primjerice „Diktaturom u Jugoslaviji“. Većinom je fotografirala svoje kolege, kao i događaje u školi. Porijeklom iz dobrostojeće obitelji, Mellerova je gajila napredne ljevičarske stavove, što u razdoblju Banovine Hrvatske i banovanja njezina oca nije bilo dobrodošlo.

Slikarsko obrazovanje započinje u klasi Ljube Babića, zatim odlazi na bečku Kunstgewerbeschule i konačno, ponukana predavanjem Hannesa Meyera, 1929. godine odlazi u Dessau. Jednogodišnje obrazovanje u Dessau bilo je presudno kako bi usvojila osnovne ideje Bauhausa, a za sada je veliki dio njezina opusa dio jedne privatne zbirke. Nakon prekida s Bauhausom, bavila se scenografijom i dizajnom.

Umrla je u Zagrebu 1988. godine. Bez obzira na količinu i kvalitetu opusa, pojava Mellerove u kontekstu najvažnijih europskih umjetničkih gibanja vremena smatra se važnim dokumentom vremena. Svakako važnijim od povijesnih ispisivanja pseudosentimentalnih životnih priča koje ističu njenu osamljenost uvjetovanu nedostatkom životnog partnera i potomaka, čemu se najčešće pribjegava. U prilog proučavanju ženske povijesti Bauhausa dobro će doći i nedavno objavljena monografija kustosice Ulrike Muller „Bauhaus Women“

 

 

 

 

Bauhaus Fever The Biggest Show Ever :

 

One thought on “Bauhaus – estetika čistih linija

  1. Pingback: Bauhaus | Nika

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s